Ljudi me posle upoznavanja po pravilu pitaju dvije stvari – da li umijem da napravim iglu i jedem li meso od foke. To mi je simpatično. U nekom trenutku počela sam da se šalim i ispričala da sam u Srbiji prvi put obukla farmerke, patike i jaknu. Govorila sam, mrtva ozbiljna, da su mi u domovini pravili odelo od krzna jelena i kapu od krzna foke.

Čuvala sam medvjeda kod kuće, a jelenima sam se vozila do škole. Ljudi su to prihvatali bez imalo sumnje u ono što govorim.

Ovako, za Novosti, kroz osmijeh, prepričava “bijele” laži Darja Gončarova (23), jedina Eskimka u Srbiji.

– Pitali su me da li sam Japanka, Ruskinja, Filipinka, Kineskinja, Kazahstanka… Samo niko nije mogao da pretpostavi da sam Eskimka.

Prije šest godina, njena majka, Ruskinja poreklom, preudala se za Srbina, i od tada je naša zemlja njen dom. Taj mart 2013. godine i dolazak u Beograd iz rodnog Anadira, ova studentkinja Više turističke škole nikada neće zaboraviti.

– Anadir je glavni grad Čukotske oblasti, na granici sa Aljaskom – započinje priču Darja. – Od njega do Moskve put avionom traje devet časova, i još tri časa je potrebno do Beograda. Majka Viktorija i ja smo sa minus 46 stepeni došle na plus 20. U Anadiru je sneg dosezao do prvog sprata, a te godine trava je kod vas bila zelena. Po sletanju u Beograd, sela sam u travu i počela da je milujem. Nisam mogla da vjerujem šta vidim.

Više od pola godine trebalo joj je da se prilagodi vremenskoj zoni i novom načinu života. Tog ljeta bilo joj je najteže – kosa joj je izgorela, pucali su joj očni kapilari, gušila se…

– U Anadiru je tokom proljeća maksimalna temperatura pet stepeni, u jesen bude do minus 15, a leti, ako dođe do 25 stepeni, kao da smo na Havajima. Trenutna temperatura u Beogradu mi je idealna, jer mnogo volim da se ušuškam u džempere i šalove. Zime mi se ne dopadaju, jer nema snijega – kaže Eskimka.

Prije nego što je upisala srednju Turističku školu, odlučila je da nauči osnovne riječi kako bi mogla da se sporazume. Nastavu je slušala na srpskom, a onda je gradivo sa očuhom Nebojšom prevodila na ruski da bi mogla da ga savlada.

– Očuh mi je rekao da sama odlučim da li ću da naučim srpski, što sam željela, jer sada ovdje živim i poštujem vaš narod. Bilo bi ružno da nekoga prisiljavam da pričamo na ruskom ili engleskom – priznaje naša gošća.

Do 16. godine, Darjina glavna jela bila su meso od jelena ili riba. Dolazak u Srbiju i to je promijenio. Prvo što je zavoljela bila je pljeskavica, zbog čega je ubrzo “nabacila” koji kilogram viška. A sarme je jela i u Anadiru.

– Čvarci i musaka od krompira su mi se takođe mnogo dopali. Ajvar je nešto najjlepše što sam probala. Knedle sa šljivama obožavam, a “bananice” i “plazma” su mi omiljeni slatkiši. Sve sam to probala u prvih dvadesetak dana po dolasku – priznaje ova mlada devojka.

Prema Darjinim rečima, manom je smatrala veliku srdačnost i radoznalost Srba, budući da su Eskimi zatvoreni ljudi. Ipak, s vremenom je promenila mišljenje, i, kako priznaje, i sama postala takva. Voli da ode u kafanu sa društvom, a pjesma koju rado poruči je “Vidovdan”. Velika želja joj je da obiđe Kosovo, budući da je veći dio Srbije već posetila.

– Teško mi je da slušam o patnji koju su ljudi tamo proživjeli – kaže Darja. – Imam nekoliko drugarica koje su sa porodicama morale da odu odatle i od njih sam o tom dijelu zemlje čula i lijepe stvari.

O povratku u Anadir, međutim, ne razmišlja.

– Tamo mi je cijela familija, ali ipak nemam želju da se vratim. U Srbiji mi se, zasada, mnogo dopada. Ja sam avanturista, i po završetku škole bih voljela da pronađem posao na nekom drugom mestu. Kanada mi po svim parametrima odgovara. Videćemo kuda će me život odvesti – zaključuje Gončarova.

Po dolasku u Beograd, jedan od najvećih doživljaja bio joj je odlazak na slavu kod očuhovih rođaka. Na Đurđevdanu je prvi put čula trubače i vidjela kako se veseli na stolu. Od tada, živi za oktobar, kada sa porodicom i prijateljima proslavlja Svetu Petku.

Iako se u Anadiru govori ruski, za koji važi mišljenje da je srodan srpskom, Darja kaže da joj nije bilo lako da savlada srpski.

– Problem je u tome što ruske i srpske riječi koje se isto izgovaraju imaju različito značenje. Ono što je za vas “ponos”, za Ruse je “proliv”. Najviše sam se mučila da naučim da izgovorim riječi “zamrzivač”, “hulahopke” i “helikopter” – kroz smijeh priča Darja.
(vecernje novosti)