“Kada smo riješili da krenemo zajednički život vjerenica i ja, naši su odlučili da nam pomognu da ne živimo kao podstanari, tako što će nam kupiti kuću.
Navodno je bio dogovor da svi zajedno učestvujemo, i moji i njeni i nas dvoje. Mi smo mladi, po 26god, i nismo mogli da uštedimo veliki novac, kao naši roditelji npr poslije 30god rada.
Trebali smo da pišemo kuću na oboje, ali su njeni odustali kada je na red došlo plaćanje i rekli za mene on je muško, njega treba njegovi da obezbijede, ti se udaješ.
Pritom su ubijedili vjerenicu da ne daje ni ona ništa za kupovinu kuće, nego su čekali moje na sve. I onda kada su moji kupili kuću, pisali su samo na moje ime. Tu je nastao opšti haos, i raskinuli smo vjeridbu. Ne znam šta je očekivala, da moji što su mukom stekli kroz život daju njoj za pravo pola svega na lijepe oči, a pritom njeni ništa.
Sreća da je nisam oženio i da nemam dijete sa njom, bar sam na vrijeme vidio kakvi su.”
(Izvor: Ispovesti.com)
