Starijeg sina smo moja žena i ja zapostavljali od ranog detinjstva jer se naš mlađi sin po rođenju teško razbolio, te nakon godina i godina liječenja, jedva izvukao živu glavu.
Žao mi je što nismo mogli biti tu za njega kada smo trebali. Kao mali bio je najpametnije i najnadarenije dijete koje sam ikada vidio, sada ni sam ne zna koliko predmeta bi trebao pasti. Ne spava, ne jede, ne priča.
Izbjegava pitanja o školi, religiji, budućnosti. Neki dan me toliko iznervirao da sam od bijesa počeo da vrištim na njega! To nikad prije nisam uradio, inače sam smiren i stolaožen. Ali vidim da sve čini da nas iznervira.
Bojim se da će ovakvim ponašanjem od zlatnog dječaka postati propalica.
Supruga i ja smo zabrinuti za njega, ne znamo kako da dopremo do njegovih misli. Voljeli bismo da mu pomognemo, da postane opet onaj dječak za primjer.
Izvor: ispovesti.com
