Sve teža situacija u zemlji i u regionu nagoni veliki broj mladih ljudi da ostavi svoje domove i da bolju sreću potraži u zemljama Zapadne Evrope, poput Njemačke i Austrije. I dok neki misle da u zemljama Evropske unije teku med i mlijeko, pojedini ljudi koji su se lijepo snašli “preko granice” kažu da nije baš sve tako sjajno.
Karolina Amidžić (20) iz Slavonije je samo još jedna u nizu osoba koji su svoju rodnu zemlju i grad zamenili nekim od gradova u Njemačkoj, a svoje iskustvo i kakav je osjećaj živjeti i raditi u stranoj zemlji, ispričala je u intervjuu za Večernji list.
“To ti je moja njemačka Slavonija, svaki dan u nju gledam sa svog prozora- rekla je početku ova žiteljka njemačkog grada Bretena, gradića u blizini Štutgarta koja je zaposlena u jednom od domova gdje se njeguju stara i nemoćna lica. Mjesto u kojem živi opisala je kao mjesto gdje se njemački jezik prepliće sa jezicima svih država nastalih raspadom nekadašnje, one velike Jugoslavije. Karolina je svoje rodne mjesto, Orahovci, napustila sa 18 godina, kao svršeni trgovac, ali je, kako kaže radila i za vrijeme, a i nakon školovanja.
“Školske knjige kod nas nisu besplatne i ja sam shvatila da danas-sutra, kad budem imala dijete, teško da bih mu od plate koju u Slavoniji zaradim mogla da kupim udžbenike. O školskim izletima i ekskurzijama da i ne govorim. A gdje je sve ostalo? I zato sam otišla”, obrazlaže Karolina svoj postupak, dodajući da po dolasku u Njemačku nije znala ni riječ njemačkog jezika.
Prva godina joj je bila izuzetno teška, štpo zbog čestog mijenjanja poslova, što zbog kolektivnih smještaja.
“Ko god kaže da u Njemačkoj teku med i mlijeko, taj nema pojma. Na kraju te prve godine, pala sam u depresiju i već sam htjela da odustanem i da se vratim kući. Međutim, jedan slučajni susret u trgovini u kojoj sam se rasplakala jer sam zaboravila pin na kartici sve je promijenio. Već gotovo godinu dana radim kao njegovateljica u domu za stare, više nisam u kolektivnom smještaju jer sam našla svoj, a i njemački sam potpuno svladala. Imam normalno radno vrijeme, prekovremeni sati su plaćeni, za smještaj potrošim trećinu plaće, a ostatak mi je i više nego dovoljan za normalan život i u ničemu ne oskudjevam. Međutim i dalje patim za svojom Slavonijom i vratila bih se svojoj kući isti tren kad bih imala platu makar upola manju nego što je ovdje imam. I ne mislim samo ja tako, svi mi ovdje patimo za svojim krajem”, govori Karolina dok u kofer koji nosi u Njemačku pakuje sve one ukuse i mirise koji dom čine jedinstvenom stvari na svijetu i u životu.
