Jednog lijepog, majskog dana, bračni par je šetao nasipom okruženim proljetnim zelenilom. U susret im je dolazila malena djevojčica, tužna i uplašena.
– Jeste li vidjeli moju majku? – upitala ih je djevojčica.
– Kako izgleda tvoja majka?
– Lijepa je, najljepša od sviju! – uzviknula je djevojčica.
Bračni par je odlučio pomoći malenoj djevojčici pa su joj rekli da će skupa potražiti njezinu majku. Promatrali su prolaznike i ugledali jednu vrlo lijepu ženu.
– Je li ovo tvoja majka? – pitali su djevojčicu.
– Nije. Moja majka je puno ljepša.
Krenuli su dalje. Žena je djevojčicu držala za ruku. Svaki put kad bi u daljini ugledali žensku priliku, djevojčica je čvršće stegnula ženinu ruku u nadi da je to njezina majka.
Prema njima je dolazila prekrasna mlada žena, duge kose, u divnoj cvjetnoj haljini.
– Je li ova žena tvoja majka? – upitali su djevojčicu.
Djevojčica je tužno odmahnula glavom i počela plakati.
– To nije moja mama. Rekla sam vam. Moja mama je lijepa… puno ljepša od ove tete…
Počela su se paliti prva svjetla. Muž i žena su se pogledavali. Što još mogu učiniti? Gdje tražiti majku malene djevojčice…
Tada su ugledali kako prema njima, brzim korakom dolazi jedna žena. Njezina je odjeća bila stara i prevelika, cipele istrošene, a kosa raščupana od žurbe i vjetra. Njezine su ruke bile ogrubjele i prljave, a lice umorno. Samo su joj oči sjale kao dvije tužne zvijezde u sumrak.
“Jadna beskućnica…” – pomisli žena i htjede s djevojčicom prijeći na drugu stranu nasipa.
Tada djevojčica uzvikne: “Evo moje mame! Mama…” – i poleti prema sirotoj ženi. Majka je kleknula na nasip i širom rastvorila ruke u koje je malena djevojčica uletjela kao ptić u gnijezdo.
Kad su se izgrlile i izljubile, majka ju je podigla na ruke pa su nešto pričale i šaputale, sve u najvećoj sreći. Bračni se par zagrlio, nijemo promatrajući taj dirljiv prizor. Ženi su suze tekle niz obraze…
