Ne`š mi vjerovat zove me neki dan direktor iz moje firme.
Ne znam jesam li ikad sa njim progovorio više od dvije riječi dok je bio direktor, a sad me naš'o zvati, biva da se ispriča sa mnom.
Sjećam se kad sam ga ono gonj'o po firmi za akontaciju i onaj kredit kad sam hotio krov mijenjat i banju proširit, a on će ti meni: “Nemam ti kad, Uzeire u cajtungu sam.” Ko kad su u onaj vakat direktori volili koristiti stranjske riječi, da ih što manje razumijemo, a počesto ni sami nisu znali ni šta znače ni kako se izgovaraju. Moj brate, to ti je završilo nake škole pa niko ko on. Uzelo fursata ne zna kud udara od nake hinle. Hotio sam ja njemu na sastanku sve rijet u lice, i za one stanove što je podjelio švalerkama, i za one vikendice na Jahorini i Neumu. Kolko mi je kahva zagorčo, neumijem ti rijet kad bi dođi sa posla ljut i pričaj bi u mene Fati o njegovim marifetlucima.
– I nisi mu valjda sve to reko, moj Uzeire? Veli mi Fata.
– -Bezbeli da nisam, nego ja to nako pričam, moram nekom rijet, ne mere u meni ostat tolka nepravda.
– I ja reko, pa da ostaneš brez posla, a djeca nam mala.
Slušam ga sad, ko janje umiljato, lijepo me prepade. Šta bi od nake sile?
-Moj Uzeire, šta je mene snašlo, a toliko sam ljudima valjo, šta sam ih samo zaposlio i hljeb im dao u ruke. Poslije drugog moždanog padnem ti u kolica. Žena me zaključa i ode hodat, povazdan zuji po čaršiji. Reko , sramota je, nana si a nema gdje te nema, umjesto da sjediš gujicom u avliji i meni dodaš čašu vode.
Veli ona meni: “E moj Bimo ne radim ja to zbog sebe neg zbog tebe, ja sam ti bolan sad jedini pendžer na Dunjaluk.”
-Bem ti Dunjaluk kojem si ti pendžer.
-Tobe jarabu direktore, kako ćeš tako.
-Fino, neg kako. Smjestiše me djeca u dom, nisu mogli gledat kako me muči.
-I kako ti je u domu?
-Fino, dobro me paze.
-Dođu li ti djeca i unučad, bezbeli?
-Iz početka su dolazili svake sedmice. Pa onda svaki mjesec, al samo kad im šta treba.
“Tata, trebali bi otić u Ameriku, nisu mi djeca nikad bila, a nismo baš pri parama…” I ja dadnem. Poslije kontam, baš da vidim jel to oni dolaze zbog mene il zbog para. Dođe onaj moj stariji jednom i veli: “Kontali smo restoran proširiti, ali smo u kreditima…”
Reko, djeco ja vam više nemam para. Oni samo ustadoše i odoše.
-I dođoše li ti opet, moj Bimo?
-Nikad više moj Uzeire.
Nešto mi se sažalilo na njeg, a opet kontam, kad gledam ove današnje kabadahije ko da vidim njega dok je mislio da može šta hoće. Nije se ni Boga bojo a komali ljudi, a vidi ga sad. Zato pripazite se ljudi kad ste u najvećoj snazi da koga ne oštetite, povrijedite ili nedo bog unesrećite, jer sve na ovom Dunjaluku bude i prođe, sad pa sad.
Ne daje nam dragi Allah snagu, pamet i nafaku da bi druge savladali i nad njima rajzovali već nam je daje da bi šejtana u sebi nadjačali, drugima pomagali i njemu se vratili čista srca i duše kakvi smo i došli na ovaj Dunjaluk.
Izvor: hažibeg facebook
