Od kako pamtim za sebe, mog oca je zanimalo samo ‘Imaš li para?’
Kao da je to jedina dužnost oca. Nikad nismo imali razgovor kao 2 bliske osobe.
Kada pokušam da otvorim sebe, da kažem koliko mi je teško oko nečega npr u ovom vremenu da spremam ispite za medicinu, koliko se nekada osjećam bezvrijedno što kasnim iza ostalih u nekim predmetima ….A on sve što uradi u takvim trenucima (čak na moju prvu recenicu) je vrištanje, galama…”Samo se tebi to dešava” “Samo ti smišljaj izgovore” “Ne učiš sigurno ništa pa me lažeš ovdje”
Nekoliko noći za redom koju god temu da sam pokrenula, napravio bi me budalom već na početku.
Molim Boga da moje dijete bude imalo oca koji će za njega/nju da bude kao najbolji prijatelj… Jer je to nešto što ja nisam iskusila…
Izvor: ispovesti.com
