“Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, a još čudnije kako često baš to malo nedostaje”, zapisao je jednu od svojih misli Ivo Andrić.
Veliki Nobelovac možda nije ni slutio da će ova njegova rečenica godinama kasnije biti najbolji opis prizora zabilježenog negdje u Srbiji.
Na klupi u parku, njih dvoje, ona sjedi, a njegova glava položena je u njeno krilo. Da je reč o dvoje mladih, možda ih niko ne bi ni primijetio. Ali nije. Riječ je o dvoje starijih ljudi koji su baš tada odlučili da nam svima pokažu kako ljubav treba da izgleda i kada je “pregaze” godine. Tačnije, da pokažu kako joj godine ne mogu ništa ako je prava.
Njih dvoje nisu vjerovatno ni bili svjesni da ih neko slika, niti im je to bilo važno. Možda bi svi trebalo da sleijdimo njihov primer i da, bar na trenutak, zaboravimo na sve oko nas i posvetimo se onoj čistoj, pravoj ljubavi.
Ova emotivna slika mnoge je rasplakala.
