Zajednički život uvijek je jedan nedokučiva tajna, o kojoj god da se vrsti odnosa radi.
Bračnom, partnerskom, prijateljskom ili nekom drugom. Tajna je to dvije osobe koje ne razumiju same sebe, još manje razumiju drugoga, a ponajmanje odnos koji je između njih, iako se ponekad čini da im je sve jasno i da jasnije biti ne može. Zapravo tek u odnosu počinjemo postavljati pitanje o sebi i pitati se tko smo zapravo mi, tko je drugi, što očekujemo od drugoga i što drugi očekuje od nas.
Nije istina da s osobama koje nas vole i koje mi volimo nećemo upadati u konflikte. Nekada tu dolazi do tako intezivnih svađa oko nekih sitnica, da u takve svađe ponekad ne bismo upali ni s osobama koje ne volimo ili prema kojima smo ravnodušni. No trenutak nakon svađe ako primjetimo tugu, povrijeđenost, slabost, ili neki drugi osjećaj kod osobe koja se do maloprije svađala s nama, posvađat ćemo se sa cijelim svijetom samo da njoj ugodimo.
Zapravo su naši odnosi poput plime i oseke, neprestano odlazimo i neprestano se vraćamo jedni drugima. Tako intezivno tražimo tuđu blizinu a onda nakon nekog vremena žalimo biti sami, želimo srediti svoje dojmove, želimo urediti svoj život. Ponekad imamo potrebu da se nepoznatim osobama požalimo na svoje bližnje, a onda nakon nekog vremena sve bismo za njih dali i učinili. Misterij je i to da osobe koje smo tako dobro poznavali nakon nekog vremena pretvorimo u potpune strance.
Naši su odnosi često puni boli, ali još češće i ispunjeni radošću, jer imamo nekoga s kime ćemo podijelit bol, nekoga kome ćemo se isplakati i požaliti. Nekada zbog manjih ili većih pogrešaka ljudi se razdvoje i svako otiđe na svoju stranu ali opet nešto u njima privlači ih k onima koji su otišli. Svakodnevna je to borba u kojem tražimo smisao svoga života jer bez drugih naš život ne bi bio to što može biti – ispunjen život.
