Boško Brkić i Admira Ismić, sarajevski Romeo i Julija, ubijeni su 1993, voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslovenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimali automobili, filmovi i muzika.
Te godine od srčanog udara umro je njegov otac. Potom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan.
Ovo su rečenice iz njihovih pisama:
“Moja najdraža Admira,
Svaku noć kada legnem u krevet ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…”
“Moja draga ljubavi,
Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…”
“Moja najdraža Admira,
Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…”
Nakon 11 mjeseci ponovo su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme, koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju.
Boško i Admira ubijeni su na današnji dan prije 24 godine iz snajpera, a slika mrtvih njihovih tijela, kako zagrljeni leže na sarajevskom Vrbanja mostu, obišla je svijet.
Snajperski hitac pogodio je prvo Boška, koji je odmah izdahnuo. Drugi metak je pogodio Admiru koja je, iako smrtno ranjena, smogla snage da dopuže do svog Boška, zagrlila ga je i izdahnula.
