“Moja žena je pala niz stubište bila je trudna i na žalost… izgubili smo bebu. Ona je doživjela par dosta teških povreda, ali nije bila životno ugrožena.

Čim je izašla iz bolnice rekao sam joj da želim da se razvedem od nje. Bila je zbunjena, pitala me zbog čega? Tada sam joj rekao pravu istinu, tj. rekao sam joj da se u meni u posljednjih nekoliko sedmica rodila neka vrsta prezira, neću reći mržnja, ali neki čudan osjećaj koji me odbija od nje.

Često mi kroz glavu prolazi da je ona kriva jer se vjerovatno nikada neću ostvariti kao otac. Imam poprilično godina, mnogo godina smo potrošili pokušavajući da ona ostane trudna, mnogo novca potrošili i sada kada smo uspjeli, kada je ona trebala par mjeseci da miruje, da bude oprezna da se čuva na svaki mogući način, ONA JE PALA NIZ STUBIŠTE.

Dok je bila u bolnici i sa povredama, nisam imao taj osjećaj, molio sam se da mi ona preživi, ali… sada mi se u glavu uvukao taj osjećaj, ta misao da je ona krina za moju nesreću. Mislio sam da će proći, ali iz dana u dan što je više gledam taj osjećaj imisao da je ona kriva sve je jači…”

Izvor:Ispovesti.com

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here