ZNATE li priču o Vasi Ladačkom? Možda ste mislili da je znate, ali neki su se detalji u međuvremenu promijenili. Jer Vasa Ladački, otkriva nam Đorđe Balašević u svom filmu “Kao rani mraz”, nije samo jedna osoba – ona kojoj je ispjevao svoju vjerojatno najpoznatiju baladu.
Usprkos nekim “dječjim bolestima”, Đoletu se treba priznati da, između ostalog, posjeduje talent i za režiju. “Kao rani mraz” krasi vrsna, praktički besprijekorna fotografija, kojom Balašević fino oslikava Vojvodinu s početka 20. stoljeća. No, ako očekujete realnost povijesne drame, ostat ćete razočarani. Balašević svoje likove i lokalitete niti ne pokušava prikazati realnima. Oni su ljudi iz sna u zemlji iz sna. A ujedno i sanjari, čak i ako tvrde da u oblacima ne žive niti laste.
Ako volite Balaševića, voljet ćete i “Kao rani mraz”
Kao što su primijetili i kritičari u komšiluku, Balaševića-režisera krasi zanimljiv stil, prilično kvalitetan za nekoga tko se filmom u koštac prvi put lovi u šestom desetljeću života. Velikih bravura tu, naravno, nema, ali ne treba ih ni očekivati u filmu koji je zamišljen i realiziran kao pravi ravničarski “slowmotion”. Većina se nedostataka, tehničkih i faktografskih, stoga može oprostiti.
Jer, “Kao rani mraz” će, na kraju krajeva, opet podijeliti publiku na one koji vole Balaševića i one koji ga ne mogu smisliti. Ovi prvi će u filmu zasigurno neizmjerno uživati, sa zanimanjem će tražiti reference na njegove dobro im poznate stihove i oduševljeno pratiti poetične dijaloge kakve u stvarnom životu nije moguće čuti, ali ostavljaju puno prostora za citiranje u društvu u kojem želite ispasti jako kontemplativni.
Ovi drugi će, pak, film ili unaprijed odbaciti kao pretjeranu patetiku na koju se ne isplati gubiti vrijeme, ili će do istog zaključka doći nakon što ga pogledaju. Međutim, čak i ako pripadate ovoj skupini koja ne spada u Balaševićve obožavatelje, “Kao rani mraz” je ipak zaslužio ta tri sata vaše pažnje. S obzirom na trenutno stanje u jugoslavenskoj kinematografiji, novi-stari autor Balašević dolazi kao više nego potrebno osvježenje.
Odmak od realnosti ex-Yu kinematografije
“Kao rani mraz” drugačiji je od svega ostalog što nam filmovi s ovih prostora unazad zadnjih par desetljeća nude. Balaševićeva priča o priči o pričanju ugodan je bijeg od surove socijalne stvarnosti za koju je poslijeratna ex-Yu kinematografija uglavnom prikovana lancima. Potrebno je par minuta da se gledatelj navikne na tu transformaciju; zbog nje gluma na samom startu može izgledati loša ili plastična. Ali vrlo brzo postaje jasno da su likovi koje gledamo zamišljeni upravo na način na koji su interpretirani.
Oni su, svaki za sebe, jedna priča (ili češće pjesma) kakve smo u Balaševićevim stihovima i navikli nalaziti. U tom su se pogledu mladi glumci kojima je Đole dao priliku izvrsno snalaze, a sigurno im nisu odmogli ni savjeti starih majstora poput Rade Šerbedžije, Mustafe Nadarevića ili Zijaha Sokolovića. “Vasa Ladački” je, složit će se svi oni koji su ga barem nekad zapjevali, dobio film dostojan svog imena.
(index.hr)
