Kad je oženio moju mamu, tata je uselio u njen stan.
Bilo je to doba rata, morali su se boriti da im ostane i tražiti svoja prava. Uspjeli su. Mama je oboljela od raka, on je prevario, odlučili su se razvesti nakon 20 godina. Prodali su stan i pripalo mu je pola novca jer je mama ranije prepisala pola.
Kupio si je stan, ima veliku penziju, uživa, ide na ljetovanja, izlete, kupuje namještaj, stalno nešto ulaže da mu bude lijepo. I sve bi to bilo super, zaslužio je uživati u penziji…
Ali muž i ja živimo kao podstanari, ja invalid bez ikakvih primanja, s malom bebom. Muž neprestano radi da bi nam osigurao osnovno. Živimo na selu jer nemamo novca za bolji stan. Pristojno je. I to bi bilo ok, ali mi prisjedne kad mi tata svakih par dana govori da smo klošari i seljačine.
Nama je dobro, težimo imati svoje i nemamo uvjeta za kredit. Nikad nismo bili na moru duže od jednog dana. Ali ovo nabrajanje kako si je kupio ovo i ono, pa vrijeđanje i ponižavanje nas koji ne možemo rastuži me.
Izvor:Ispovesti.com
