“Juče sam šetao psa pored rijeke i po običaju moram proći kroz romsko šatorsko, kartonsko ili kako već naselje. Imam 45 godina i kada god prolazi tom dijonicom hvata me neka jeza, strah… šta već. Tada je moj pas postao nervozan i jedva sam ga obuzdao. Nakon što sam prošao par kilometara shvatio sam da mi je iz džepa ispao mobitel. Odma sam znao gdje je… vratio sam se, a na mjestu gdje sam 100% bio siguran da mi je ispao, mobitela nije bilo.

Povikao sam ljutito da mi ga vrate ko god da je uzeo, a tada je iz jednog šatora izašao straiji rom, kojeg znam iz viđenja, jer smo malo mjesto i rekao mi: “Gospodine ja sam našao vaš mobitel i poslao sam mog sina da odnese vašoj kući…” Koja laž kroz glavu mi je prošlo, jednostavno nisam mogao trpiti da me laže u lice, već i onako ljut prišao sam mu i bez razmišljanja o posljedicama i gdje sam ud.ario sam ga bok.som tako jako da mu je usnica pukla.

Pljunuo ga i rekao da idem na policiju pa neka njima malo laže, LAŽLJIVAC. Okrenuo sam mu leđa, krenuo i tada vidio kako nam trčećim korakom prilazi klinac od nekih 7-8 godina, sav zadihan govoreći BABO, BABO OSTAVIO SAM MOBITEL…

Kako sam se u tom trenutku osjećao, grozno… od sramote sam se skamenio, okrenuo sam se, a on je već u zagrljaju držao tog svog sina i samo mi rekao: NEMA VEZE… DOBAR SI TI ČOVJEK. Te riječi su me tako zaboljele da je bi mi draže bilo da me je pretukao na mr*vo ime.

Kada sam došao kući mobitel je zaista bio tu, vraćen. Cijelu noć nisam sapavao, razmišljam… ko je i kada odlučio, kako nas je ubijedio da vjerujemo da smo mi dobri, a romi ili neka druga nacija, vjera, boja kože loši?”

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here