Možda se vi ne zgražavate nad tim, nazovimo drskim, startovima izvjesnih stvorenja koja se u nečijom svijetu ubrajaju u muški rod, ali jedino u šta ja mogu da ih uklopim u mom sistemu vrijednosti jesu “polu-amebe”.
I prije nego što krenete da, po starom dobrom običaju, pljujete i počastite me “umilnim” epitetima poput “umišljena” ili “bahata”, priznajte onako od srca – morate se osjetiti bar poniženo kada vam priđe muškarac koji zaista ne liči ni na šta, a pride je i prost/glup/siromašan/neobrazovan.
Svakako ću biti neskromna, ali skromnost nije nešto što je za pohvalu, posebno kada iznosiš činjenice, i reći da lijepo izgledam (u najmanju ruku pristojno), zabavna sam, mlada, šarmantna, inteligentna, obrazovana. Nemam problem tipa “ne mogu da nađem dečka”, više imam problem tipa “ne mogu da nađem dečka kakvog ja hoću”. Premda, nije ni da pretjerano žudim za tim. Sve u svoje vrijeme, je l’?Ako vam kažem da me nedjeljno startuje najmanje sedam tipova, shvatićete da je za mene taj problem nedostatka udvarača i prilika za “neki muško-ženski odnos, pa kakav god” zaista nepoznata kategorija. No, riješih da sačekam čovjeka svojih snova, i hej svi vi hejteri i nevjerne Tome, ne trčite pred rudu sa savjetom “izbirač naiđe na otirač”. U to ne vjerujem, ali zato vjerujem u tezu “otirač nema šanse kod izbirača”.
Samim, tim, čak i da isti taj izbirač naleti na otirač, što svakako jeste čest slučaj, samo će mu uputiti blago teleći pogled i nastaviti dalje. Bolje i sam, nego u lošem društvu. Ne vjerujete? Probajte onda da budete u lošem društvu, život vam neće biti pretjerano sunčan ni veseo…
I tako, u tom obilju startovanja, flertova i udvaranja, primijetila sam jednu zakonitost, vjerujem svima dobro poznatu – muškarci sa najmanje kvaliteta imaju najmanje blama i najviše hrabrosti. Tu vrstu hrabrosti nazvaću drskost.Jer, kako drugačije osim drzak, prozvati neuglednog (blago rečeno) čovjeka koji se usudi da pomisli da će neka djevojka koja ima sve atribute atraktivne pristati da ima bilo šta sa njim? U kom to paralelnom univerzumu neko ko nije prijatan za oko (politički korektno izražavanje, molim lijepo), ko je prosječno obučen, neobrazovan, a pride i siromašan može da bude partner ženi dijametralno suprotnoj od njega? Griješim, takva pomisao nije drskost, to je ludost!
Da li sam surova, zla, površna? Ako tim pojmovima nazivate iskrenost, ok. Ali, imam pitanje – zašto onda ne odete kod tih istih muškaraca? Zašto ih ne prigrlite, ne raširite im ruke, ne budete njihove djevojke, ljubavnice, supruge? Naravno da imaju i oni pravo na ljubav, vezu, sek*, avanturu, ali sa sebi mjerodavnim partnerkama. A, takvih je mnogo i nikada neću razumjeti zašto njima ne prilaze? Traži sebi sličnog, čovječe!
Ono što posebno iritira jeste što su takvi primjerci muškog roda nerijetko i veoma bezobrazni, jer valjda je bezobrazluk jedini način da se nose sa odbijanjem. Pa, kada im, uz svu snagu i ljubaznost koju imaš, pristojno i kulturno daš “šut-kartu”, doživiš da se brecnu na tebe ili upute riječi “al’ si umišljena”, “šta ti misliš ko si”, “pa i nisi neka”, “kako si samo uobražena”. Premda, tu je i druga kategorija – oni uporni, koji veoma teško odustaju i ne shvataju riječ “ne”, ali im očigledno ni ignorisanje nije jasan znak odbijanja.
Za mene takva startovanja predstavljaju uvredu, destabilišu me i nerijetko natjeraju da se zapitam “šta je to u meni što im uopšte daje promil nade da će imati prođu?” Da li su toliko nesvijesni sebe? Da li nešto prokleto nije u redu sa mnom? No, nakon pogleda u ogledalo i preispitivanja mog intelekta i šarma, te liste kvaliteta prethodnih parntera, skontam da je sa mnom ipak sve u savršenom redu.
Međutim, u kom to paralelnom univerzumu žive ti “siroti” muškarci, to je već nagradno pitanje… Mene odgovor živo zanima. Ako neko isti zna, molim da mi predoči!
Njene riječi su neke razbijesnele, ali i oduševile!
