“Humanost me koštala života… Prije 2 godina sam oženio ženu koju sam želio da spasim od ulice, imala je kćerku od 15 godina i prihvatio sam je kao svoju, realno je mogla i biti jer ja imam 45.
Međutim, ta njena kćerka je brzo postala djevojka i počela mi se nabacivati.
Prošle godine mi je iznenada prišla da me poljubi. U tom trenutku na vratima se pojavila njena majka, moja supruga, a kada je to njena kćerka vidjela počela je da plače i da glumi kako sam je na natjerao.
Nisam mogao da vjerujem, pokušao sam da objasnim da je ona sama meni prišla, a njana mama, moja supruga mi je rekla OBJASNIĆEŠ TO NA SUDU… Spremile su se na brzinu i krenule…
Molio sam da ne idu, jer bih bio uništen i kao čovjek i profesionalno, ma na svaki način, moja supruga je tada zastala i rekla da neće prijaviti, ali da moram da prepišem stan njenoj kćerci koju sam poljubio.
Dao sam stan njenoj kćerci bukvalno isti dan i sada sam trenutno sa svojih 45 godina podstanar ni kriv ni dužan, sve zbog moje dobrote i humanosti, sve zbog toga šti nikada nikome ne znam reći NE. Mnogo sam razmišljao o ovome i mislim da sam žrtva prevare i da su mama i kćerka sve smišljeno uradile kako bi se dokopale mog stana, nije se njan mama taj dan tek slučajno pojavila, a trebala je biti 100-tinjak kilometara dalje.”
