Mustafa Muhić bio je najpoznatiji harmonikaš u Prijedoru.
On je odlično poznavao kompletnu jugoslovensku estradu, pa i ono što su pjevači pokušali da sakriju od očiju javnosti, Mustafi nije moglo da promakne.
Odlično se snalazio sa harmonikom, ali mu je i pjevanje išlo od ruke, budući da se tih sedamdesetih, osamdesetih godina tražilo i jedno i drugo. Imao i još ima dva sina Almedina i Elmedina koji su ga naslijedili, ali relativno kasno. Zajedno sa njima i basistom Žerom, postali su najtraženiji kao bend “Jarani” u bivšoj Jugoslaviji, a 1989. na manifestaciji “Venova lica” proglašeni su najboljim muzičkim pratećim sastavom osamdesetih godina.
Bili ste mladi, kvalitetni, popularni, koga je bilo teško ispratiti?
– Pa, mislim da je to fenomenalni Šerif Konjević. Sjećam se kada mu je izašla ploča “Bela vjenčanica”. Mi zaista sve odlično navježbali, baš kao i na ploči, ali nismo znali da se Šerif ne “drži” onoga kako je snimljeno na ploči, moraš gledati u njega i bilo je baš ispadanje iz ritmova, jer on produži takt, a onda se žalio, kakvu smo mu to djecu doveli, posebno me to oduševilo što smo pratili i rahmetli Safeta Isovića.
Svojevremeno je Goran Bregović i javnosti dao i jednu izjavu vezanu za tebe?
-Da, bilo je to kada je Haris Džinivić imao koncert u “Sava centru” u Beogradu, a gdje je bio i Bregović. Imam u svojoj arhivi njegovu izjavu za jedne beogradske novine, kada je rekao, da nikada do tada nije uživo gledao i slušao najboljeg harmonikaša.
I Zorica Brunclik te pohvalila?
-Da, da… Mi smo svake godine išli sa Muslimovićem u Švedsku, pa je bila i Zorica. Ona se u jednom momentu okrenula prema meni i pita me da li može pola tona niže, ja sam rekao naravno, da bi ona kasnije javno izjavila, kako je Elo najbolji harmonikaš za pjevače, jer njoj Kemiš ne da da pjeva pola tona niže.
Radio si i sa Cecom?
-Da bilo je to u Sent Galenu kada je Ceca bila kod Ese Samadržića, pa smo svi bili smješteni u istom hotelu. Bilo je masa pjevača muzičara, tu nam je bila baza. Kada je Ceca došla i kada je vidjela Haru Samardžića pala je na njegovu lepotu. Ja sam Cecu pratio kao harmonikaš, pa smo u pauzi ona i ja merili ko ima tanje noge. Ona je bila baš mršava, a i ja. Pa smo se često tako šalili. Tada se Ceca najviše družila sa jednom pjevačicom Dženis, bile su najbolje prijateljice.
Mustafa je odao mnoge tajne, a za kraj priznao i jednu svoju:
Može li se od harmonike živjeti?
-Definitivno ne i ja sam živi dokaz svega toga. Ponekad se se pitam da li sam promašio profesiju.
(Ekspanzija)
