Gimnazija, završna godina i svi već polako počinju da pričaju o maturi i ko že šta da obuče i kako će da se sredi.
Od rodbine i roditelja sam dobio 300 eura da sebi kupim matursko odijelo. Međutim u razredu imam jednu prijateljicu koja je slabijeg imovinskog stanja, jer njeni žive od danas do sutra, i nemaju baš mnogo para. Tada sam došao na ideju da pola novca koji sam dobio od svojih, podijelim sa njom, kako bi i ona sebi mogla da uzme neki komad odjeće za maturu.
Mislim da bi se oboje mogli snaći za tih 150 eura, i da bismo mogli naći sebi neku garderobu. Često sam znao da svoju užinu podijelim sa njom tako da nikada nisam žalio dinara za nju. Kada smo svu pričali u razredu ko će šta obući za maturu ona bi samo ćutala i tada mi se srce slomilo.
Kada sam joj ponudio novac, ona me je naprosto iznenadila svojim odgovorom. Rekla je da sam lud i da ne dolazi u obzir da joj dajem 150 eura, čak joj je i suludo da sam ja uzeo od nekog 300 eura.
Predložila je da svih 300 eura dam nekome kome treba za hranu, nekome ko nema da nahrani svoju djecu, a da se na maturi pojavimo u standardnoj odjeći. Odlučio sam prihvatiti njen savjet i vjerujte mi da se nikada nisam odjećao sretnije nego tada. To je osjećaj koji vam nikada neću moći opisati. Preporučio bih i vama da s vremena na vrijeme udijelite nekome nešto, i garantujem vam da ćete se mnogo bolje osjećati.
