Mada je posljednjih decenija odigrala mnoge sjajne uloge,ovu glumicu mnogi pamte po ulozi Sene iz serije “Viza za budućnost”.
Matična kuća
– Na ulici me stalno zovu Sena. Zapamtili su me i po ulozi iz serije “Lud, zbunjen, normalan”, posebno u Hrvatskoj. Zanimljiva su iskustva s ljudima, ima i slučajeva kad mi se javljaju s određenim problemima, a ja im, nažalost, nisam u mogućnosti pomoći iako beskrajno saosjećam s njima – kaže Muftić.
Njena matična kuća je Narodno pozorište Sarajevo,osnovala je i svoju umjetničku grupu “Satya”.
– U nezavisnim produkcijama vrlo često nastaju lijepe predstave, posjećene i gledane. Možda je to zato što ta nezavisnost pruža neku varijantu slobode. Manje stege i obaveza pruža tu neku lakoću izraza. “Cosa Nostra” je dobro posjećena, neki dan smo odigrali 50. predstavu i, što je najvažnije, publika uvijek ode s osmijesima. Pripremamo i novu predstavu, koja će biti žanrovski drugačija, jer se bavi ozbiljnim temama – naglasila je Muftić.
– Ne bih se složila da su sva pozorišta prazna. Kad god odem u Kamerni teatar 55, doživim lijepu atmosferu, a to je da je teatar ispunjen i s nostalgijom se prisjećam vremena kada sam i sama bila član Kamernog. Najljepše što se glumcima može desiti je da stalno imaju puno pozorište i oni to odlično rade. U Kamernom znaju kako sa publikom i, ako se hoće, može se mnogo toga – poručila je ona.
Muftić je među onim glumcima igrala je i s holivudskim zvijezdama jedna od njih je Penelopom Kruz z akoju slavna glumica kaže da je “fina za saradnju i pristojna ženica”.
– Cijenim je kao i sve druge kolege, ne patim od tih veličina. Penelopa je, kada smo snimali film u Sarajevu, imala mlađe dijete od moje kćerke pa smo popričale o djeci. Snimala sam još jedan film sa svjetskim zvijezdama, ali sam se ugovorom vezala na šutnju. Bojim se da će me taj ugovor nadživjeti – kazala je kroz smijeh naša glumica.
Iako ima mnogo obaveza na Akademiji,voli da vrijeme provodi sa svojom kćerkom.
– Svi poslovi i sve ostalo na jednu stranu, ona je na prvom mjestu. Sada više neće da šeta sa mnom pa me po radnjama često pitaju: “Gdje vam je dijete”, jer je mene veoma čudno vidjeti bez nje. Jednom gradimo nekog novog čovjeka i tu nema reprize. Ako sam već postala roditelj, onda se trudim da kćerka bude mažena, da joj posvetim ljubav i, šta god da se desi, ona zna da je ja volim – istaknula je Muftić.
Gobitak supruga nikada nije preboljela.
– Ne želim da budem tragična i patetična. Trudim se da živim što bolje znam i mogu, a kako mi je u suštini, ja to najbolje znam. To su stvari koje čovjek mora sam sa sobom riješiti, tu ti niko ne može pomoći. U nezgodno doba se sve to desilo, u nezgodno doba moga i Sitinog života. I u nezgodno vrijeme našeg života, naše veze. Bilo nam je veoma lijepo, ali život ne bira. Nisam se dozvala. Jesam počela da radim, ali mi je teško. Da smo se u tom času razišli, možda bi bilo lakše nego što nam je bilo baš lijepo. Nakon određenih stvari, harmonizirali smo se – ispričala nam je Muftić.
Poručila je svojim sugrađanima da više rade na sebi da ne čine drugima ono što ne bi željeli da njima neko uradi.
– Kada bismi mi ustrojili sebe na najbolji mogući način, ne bi nam trebala nikakva druga ustrojavanja. Djecu trebamo učiti da je crno crno, a bijelo bijelo. Kada bismo radili na poboljšavanju jedni drugih, sve bi bilo bolje. Nama ne treba modernizacija, trebamo se vratiti unazad, jer je prije sve bilo bolje – smatra Muftić.
(nostalgicno.novi.ba)
