“U susret budućnosti”

Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo pobeći. Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se. Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižući do ćorsokaka. Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem “neko”, da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja. Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim. Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da postanem “nešto”, da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da dokažem da nesto ipak vredim. Astihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost. 

Ja, Tihi Don Kihot, Ptica bez matičnog gnezda,

Saputnik vetrovao i visokokvalifikovani brojač zvezda,

Još jednom krećem na vetrenjače.

 

Pismeni na prijemnom ispitu na Prirodno matematickom fakultetu 19.11.1975. Đorđe Balašević