U Jugoslaviji su postojala dvojica ljudi s kojima se niko nije kačio. Jedan je bio Tito, a drugi Mate Parlov.
On je bio najjači Jugosloven. I ne samo to. Muškarci su željeli da budu kao on, žene su ga obožavale i jurile. Kao sportista, bio je savršen. Kao čovjek, bio je utjelovljenje onoga što znači Jugosloven – ljubitelj kafane, ljubitelj života, pjesme, poezije, ljudi…
Kao bokser, bio je najbolji na svijetu.
Na vrhuncu karijere bio je nepobjediv, ali bukvalno.
Kao ulični borac – nikad se nije dokazao.
Prisjećamo se najžešćeg momka bivše nam države.
“Mislio sam da može kuća da padne na mene, i da mi ništa neće biti, kad sam bio mlađi. Bio sam nagao, hteo sam da rešavam stvari na silu. Sve dok 1970. godine nisam poražen, nokautirao me je jedan Nemac. Posle tog poraza sam se prizemljio. Shvatio sam: nije manje važno znati uzmaknuti od znanja udaračkog. Tad sam stekao strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. To je bio jedini nokaut koji sam pretrpeo u karijeri. Posle njega sam i postao šampion. Postao sam nepobediv.”– pričao je Parlov u jednom intervjuu.
Mate Parlov je rođen tri godine poslije Velikog rata, 1948. godine, u Splitu. Umro je u Puli, prije osam godina. Po mišljenju stručnjaka, bio je najbolji jugoslovenski bokser u istoriji, i jedan od najdominantnijih boraca u svijetu.
Karijera šampiona
Kao amater, imao je 310 mečeva, a poražen je (na poene) samo 12 puta. Doživio je i taj nokaut koji mu je promijenio život. Bio je prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji osam puta (1967-1974.), pet puta prvak Balkana (1971-1974.), dva puta prvak Evrope (1971. i 1973.) i svjetski prvak, na Kubi 1974. godine. Bio je olimpijski šampion 1972. godine u Minhenu. U finalu je nokautirao Kubanca. Ko zna boks, zna šta ovo znači.
Poslije nevjerovatne amaterske karijere, ostvario je i 24 pobjede (uz tri poraza) u profi ringu. Postao je prvi jugoslovenski profesionalni šampion svijeta, 1978. godine. Posljednji dodir sa boksom imao je 1984. godine, kao selektor reprezentacije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Njegovi bokseri osvojili su najviše medalja u istoriji – zlato, srebro i dvije bronze. Ko zna boks, zna koliko je ovo nevjerovatan uspjeh.
Zbog ovoga smo ga voljeli
U srcima Jugoslovena ostao je za sva vremena i zbog ovog: Jednom prilikom, kad je već bio profesionalac, saznao je da JRT (Jugoslovenska radio televizija) nema para da plati prenos njegovog meča. Narod, čiji je heroj bio, tugovao je zbog toga. Mate je rekao “u redu”, i sutra uplatio cijelu sumu. Iz svog džepa. I cijela Juga je gledala kako se tuče, i navijala.
Poslije karijere, otvorio je kafanu “Mate” u Puli. Uživao je u životu i druženju sa dobrim ljudima. Kao što je rušio protivnike u ringu, rušio je i sve predrasude koje je neko mogao da ima o bokserima. Bio je vaspitan, kulturan, obrazovan (diplomirao je ekonomiju i dogurao do posljednjeg ispita na postdiplomiskim studijama), čovjek svjetskog kova i svjetskih shvatanja. U isto vrijeme, bio je čovjek široke duše, koji je volio da se veseli u kafani, da pjeva, da lomi čaše…
Samo što je on lomio čaše stiskom šake.
Evo zašto je bio najveći
Kad su ga pitali o bavljenju sportom i želji da bude najbolji, rekao je nešto što treba da pročita svako ko namjerava da se bavi nekim sportom – šahom ili hrvanjem: “Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam biti najbolji. Da nisam imao upornost, nikad na bih došao do vrha”.
Svoju snagu i vještinu, kojom je lako mogao da ponizi i “najžešće” od “žestokih” momaka koje je u velikim količinama rađala SFRJ, nikad nije zloupotrijebio: “Nisam nikad bio agresivan. Mada jesam bio žestok. Nisam se tukao od osnovne škole. Nisam imao probleme van ringa. Nisam ih ni tražio. Bilo je svakakvih iskompleksiranih tipova. Htjeli su da se dokažu na čovjeku koji je osvojio nekakve titule. Ali to se da izbjeći. Okrenem se u stranu ili pređem na neku drugu priču”
Evo zašto je besmrtan
Svi sportski uspjesi Mate Parlova, sve što je ikad uradio u ringu, sve što je uradio za Jugoslovene, ipak ne bi bilo dovoljno da ga ubaci na spisak “besmrtnika”. To je uradila jedna njegova izjava, mnogo poslije karijere boksera. Upitan o tome da li je nacionalista, rekao je:
“Kako ja mogu biti nacionalista ako sam svjetski prvak? Mnogi ne razumiju to. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima. Svi su me prihvatali kao svoga, i crni i bijeli. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa drugo nego kosmopolita”.
U nekoliko reči objasnio je suštinu divljačkog nacionalizma i mržnje koji su rasturili milione života devedesetih, pa prije toga četrdesetih: Njegovi glavni zagovornici su ljudi koji nikad ništa u životu nisu postigli, niti su imali kapacitet da postignu. Nedovršena ljudska bića, slabog uma i slabog tijela, nesposobna za stvaranje, ali i te kako sposobna za uništavanje.
A evo šta ga je nadahnjivalo
Mate je uživao u poeziji još od djetinjstva. Volio je Branka Radičevića, Lazu Kostića, Petra Preradovića… Ali omiljeni pjesnik bio mu je veliki Tin Ujević. A ovo su Matovi omiljeni stihovi, s kojima ćemo završiti priču o njemu. I stihovi koji najbolje opisuju ono što je ostalo iza njega.
“Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam bijes na vjerolomstvo.
Prostodušno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!”
(Telegraf.rs)
