Ja sam bila u 9-tom mjesecu trudnoće kada me je moj suprug ostavio.
Imali smo dvije kćerke i treća je bila na putu. Međutim on je odlučio da nas ostavi i da ode sa nekom mlađom da živi u drugi grad. Iskreno, nadala sam se da će se vratiti, ali me nikada nije nazvao. Ostala sam samohrana majka 3 kćerke, a da bi im pružila kakav takav život, odjeću, hranu, knjige, znala sam nekada raditi i po 16 sati dnevno.
Žuljevi na rukama mi nisu stizali zarasti, a već bi se novi pojavili. Godine su polako prolazile, a meni je bilo sve teže i teže, sve dok jednog dana nisam sasvim slučajno upoznala čovjeka, kojeg je žena koju je najviše na svijetu volio, ostavila jer nije mogao da ima djece. Kako mi je rekao, on je sterilan.
Upoznali smo se, i ne mogu reći odmah i zavoljeli, jer je malo kasno da se neko baš istinski zavoli. Međutim oboje se poštujemo i lijepo nam je zajedno. Ono što mi je jako važno jeste da je prihvatio moje kćerke, a još važnije mi je da su i one prihvatile njega.
Konačno nakon 5 dugih godina, sada mogu da zaspim mirno, bez da razmišljam za budućnost mene a i mojih kćerki. Sada sam konačno sretna i polako mi se vraža vjera u život. Ovo sada ne bi dala ni za šta na svijetu, pa taman i da mi je bivši muž vrati i da kleči na koljenima ispred mene. Nema šanse.
