Predstavljamo neke od najvećih hitova narodne muzike i ljude koji su ih napisali
Razočaran i duboko potresen, Toma Zdravković vratio se u Jugoslaviju i o tom iskustvu napisao pjesmu
Najveći boem socijalističke Jugoslavije, čovjek koji je opjevao svoje najtananije emocije, muzičar koji je za života ušao u legendu, ostavio je pjesme koje žive i pjevaju se i danas.
Toma Zdravković rođen je 1938. u Aleksincu kao jedno od petoro dece u siromašnoj porodici mesara i domaćice, ali se ubrzo s roditeljima preselio u Pečenjevce, rodno mesto svog oca, u blizini Leskovca.
Jedne večeri 1958. Silvana Armenulić, tada nepoznata kafanska pevačica, prolazeći kroz leskovački park, primjetila je na klupi mladića koji se smrzavao. Započela je razgovor s njim i saznala da je došao iz sela na audiciju, ali da nije prošao, i da sada nema para ni za autobusku kartu do kuće. Velikodušna, kakva je bila, povela ga je sa sobom, nahranila i muzičare iz svog orkestra zamolila da mu daju nekakav posao. Mladić je tako počeo da se druži s njima, da bi jednom, u nekoj kafani, s njima i zapjevao. Mladić se zvao Toma Zdravković, a ostalo je istorija.
Siromašna porodica
Iz Leskovca kasnije prelazi u Beograd, gdje je tri godine svako veče od osam do četiri ujutro pjevao u „Gradskom podrumu“. Seliće se onda gonjen svojim unutrašnjim demonima i ljubavima u Tuzlu, Zrenjanin, na Sveti Stefan… i svuda će osvajati publiku svojim pjesmama. Vrhunac slave doživjet će tek osamdesetih, kada mu je zdravlje već bilo ozbiljno ugroženo alkoholom. Pio je do smrti, ignorišući preporuke doktora koji su ga liječili od raka prostate. Ženio se četiri puta, ali je od svojih supruga jedino Cetinjanki Nadi, s kojom je u braku bio tek nekoliko meseci, posvetio pjesmu.
Toma je pre svega kompozitor, pisac tekstova i stvaralac, pa tek onda pjevač – pjevao je jer se od nečega moralo živjeti. Skoro sve tekstove za svoje pjesme pisao je sam, i sve su bile autobiografske, uglavnom o kafanskom životu i neuzvraćenim ljubavima. To su i danas veliki hitovi: „Da l‘ je moguće“, „Branka“, „Dotako sam dno života“, „Kafana je moja sudbina“, „Prokleta nedelja“… Njegove pjesme izvodili su i svetski muzičari: „Ciganka“ je postala hit francuskog pjevača Enrika Masijasa, a zvijezda italijanske kancone Al Bano postigao je uspeh s pjesmom „Ludi Toni“.
U vrijeme kad je bio zvijezda, za njegovim kafanskim stolom sjedeli su akademici, fudbaleri, glumci, profesori univerziteta… Zarađivao je velike sume, ali ih je nemilice i trošio. Kad je ostao bez dinara, uvjeren da će brzo umreti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se 1974. zaputio u Kanadu.
Vrijeđanje legende
Iseljenici iz Jugoslavije željeli su da na „muzikantu“ dokažu svoj uspjeh u životu – počeli su da ga omalovažavaju i da mu se rugaju, da govore da je propao i da više niko neće da ga angažuje da pjeva, pa je zato došao kod njih. Razočaran i duboko potresen, Toma Zdravković vratio se u Jugoslaviju i o tom iskustvu napisao pjesmu „Dotako sam dno života“.
Preminuo je 30. septembra 1991. u Beogradu, gde je i sahranjen na Centralnom groblju. Kod njega nisu našli ni pare za sahranu, sve je propio i prokockao.
Tekst pesme
DOTAKO SAM DNO ŽIVOTA
Dotako sam dno života, i pakao i ponore / ali ti mi dušu uze, ti, prokleti ženski stvore / pa zbog tebe nemam mira / u snovima ni na javi. Kako da te, muko moja / kako da te, tugo moja / kako da te srce moje / za trenutak zaboravi.Ej, mali mrav, mali mrav u nedrima nesto / moram da ga nađem da menjamo mesto.
