“U petak su me pozvali iz pošte da dođem u poštu jer mi je neko posalo novac i treba da ga preuzmem. Sirotinja sam i do sada sam često bio predmet ismijavanja i ja i moja porodica.

Mislio sam da je neka greška, jer nemam nikog da bi mi slao novac, a i kako sam rekao teška sam bijeda, pa sam iskreno pomislio da me neko opet zeza. Ipak sam otišao, nadao sam se da je zaista stigao neki novac za mene, jer zima je sve bliže, a nemam od čega nabaviti drva. Kada sam stigao na šalter kažu imate pismo i 3000 dolara, i dalje nisam mogao da vjeruje.

Uzmem pismo da čitam i tada nakon samo prve rečenice što sam pročitao počeo sam da plačem. Moj drug iz osnovne, MOJ BRAT… On sada živi u Americi i dok smo išli u đkolu bio je bijeda kao što sam ja sada, ja mu uvijek davao koliko sam mogao, dijelio sa njim sendviče na pola, sokove pili iz iste flašice, bio mi kao brat.

Prije 10 godina otišao za ameriku, kako se kaže trbuhom za kruhom, izgleda da je uspio. Na kraju pisma je napisao, “Brate kada god ti bude trebalo, samo mi javi, znam kako ti je sada i znam kakav si čovjek kada imaš. Hvala bogu ja sada imam dovoljno i smatraj to kao da i ti imaš. TVOJ BRAT” Ni sada ne mogu da vjerujem da me se nakon toliko godina sjetio i da pamti sve što sam mu dobro činio. Izgleda da i u ova teška, zla vremena isplati se biti čovjek, ko bi rekao…”