Rođen je u Kraljevu 20. oktobra 1946. godine, a glumu je diplomirao u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti. U ranoj mladosti bavio se košarkom, fudbalom i biciklizomom, ali je osjećao da je predodređen za scenu.
Rijetko je davao intervjue, ali kada je to činio rado se prisjećao djetinjstva.
– U Kraljevu, gdje sam se rodio i odrastao, kuhala je majka Leposava Nikolić koliko je stizala, jer je imala gomilu obaveza. Radila je kao glumica i učiteljica. Pravila je uglavnom srpska jela, a budući da je bila poreklom iz Sombora, rado je spremala i vojvođanske specijalitete. Pamtim njene šufnudle, koje su mogle biti predjelo ako su bile slane ili klasičan desert. Mi smo ih uglavnom jeli kao predjelo. Za Uskrs smo obavezno imali đevrek, ni nalik ovom turskom koji se danas nudi. Taj stari bio je od mekog, laganog testa, drugačijeg ukusa i narandžaste boje. Mene je zanimalo kako se prave stvari, bicikl i kola, pa i hrana.
Glumac Marko Nikolić preminuo je 2019. u 73. godini, a iza sebe je ostavio brojne uloge, ali i priče o tri velike ljubavi.
Tri braka? Možda ćete reći da je glumac bio veliki zavodnik. Dotakao se jednom prilikom te teme, pa je istakao da to ne može objektivno da proceni, da je za njegovu popularnost kod žena sigurno bila zaslužna njegova javna profesija, ali je otkrio i najveći svoj “zavodnički trik”.
– Na primjer, zamišljen si i gledaš u jednu tačku, a one se pitaju šta li ga muči, mora da je sav ispunjen duhovnostima kad je tako dubok i umije da pati. Bile su to neke folirancije, a sad je ostalo da se divim ženskoj ljepoti i da ne žalim za svojom mladošću.
I patio je. Bile su to teške ljubavne muke.
– Kad je riječ o duhovnosti i pravoj, iskrenoj ljubavi, nisam birao. Nije bilo bitno da li je poznata ili nepoznata ličnost, da li je umetnica ili sportistkinja, da li je visoka, niska, mršava, debela. Kad mi se nešto svidi u njoj, moglo je njih petsto da mi skrene pažnju kako nisam normalan, ne bi vrijedilo, jer ja sam sebi našao nešto što mi je interesantno. Ne znam da li na žalost ili na sreću, ali tri puta sam se ženio i imam troje divne djece iz ta tri braka. Ne mogu da kažem kako mi je žao što nisam imao deset žena i desetoro djece, bilo bi previše.
Među njegovom djecom je i glumica Mina Nikolić koju smo gledali u “Urgentnom centru”. Kada se prije nekoliko godina saznalo da je ona nasljednica barda našeg glumišta, Giga Moravac, kako su Marka Nikolića zvali po njegovoj ulozi u “Boljem životu”, nije se ustručavao da kaže sljedeće:
– Kad sam vidio da djeca mojih kolega Tanje i Miše igraju njih kad su bili mladi, pomislio sam da bi i moja ćerka kao student glume mogla da se uključi. Međutim, ja igram dedu Dušana koji nema djece i bilo mi je krivo zbog toga. I kad se film uveliko snimao, pitao sam reditelja ko igra medicinsku sestru, a on će meni: “Ma, naći ćemo”. Tada sam mu rekao: “Ma nemoj da tražiš, imam ćerku koja je student treće godine glume.” Želio sam da vidi kako izgleda pravi film, a ne samo oni njeni studentski koje je snimala. Igrala je u “Urgentnom centru”, ali toliko da je baba nije ni vidjela jer se u tom trenu zakašljala ili brisala naočari. Želio sam da radi sa glumcima o kojima je maštala… To sam inicirao, ali niko se nije bunio, a i zašto bi kad je normalno da otac glumac podrži ćerku glumicu. Pa i svaki hirurg bi svom sinu hirurgu dao da operiše”, bio je iskren i realan kao i uvijek, i u ulogama i i u životu.
O svom životu Marko je ovako govorio:
– Kad bih počeo da razmišljam, sve bi se, što kaže moj omiljeni Oliver Dragojević, svelo na to da kad skupiš šta je bilo, cijeli život u jednu pjesmu stane. E meni se sada tako čini. Za čim da žalim? Više bih proveo vremena nabrajajući za čim da žalim nego što sam uopšte proveo života, jer sam izuzetno ljubopitljiv i zainteresovan za sve živo na svijetu”.
Bio je veliki boem, pa je i posljednji dinar znao da ostavi u kafani.
– Ko nije iskusio glad ne zna da cijeni hranu. Ja sam to osjetio kada sam bio student. Nije da moji nisu imali i da mi nisu slali novac i namirnice, ali ja sam voleo da ludujem. Znao sam da ispratim djevojku koja je živjela na Zvezdari, a onda svratim u “Lion” i poručim tatar biftek. Konobari su prvo tražili da vide ličnu kartu, potom i da pokažem novac. Kada bih sve to učinio, dobijao sam ono što sam naručio i uživao u lijepoj atmosferi i jelu, a zatim danima nisam imao ni za šta. Glumac se borio sa opakom bolešću, u toj borbi dosta mu je pomagao pas Nidža. Negde ne pola puta te borbe, kada se bolest povukla, rekao je:
Glumac je bio je veliki boem, pa je i poslednji dinar znao da ostavi u kafani:
– Ne mogu da kažem kako mi je ovo drugi život. Lijepo je što sam to odložio, a svijestan sam da je ovo samo odlaganje. Kad ispred nekog ukoči automobil na pet centimetara, to je samo odlaganje do biološke smrti.
Na pitanje da li se plaši bolesti, ovako je odgovarao:
– Izuzetno, preživio sam to što sam preživio i bio na samoj ivici života. I to je strašno. Možete da zamislite koliki je to strah kada od njega više ne pijem, ne pušim, ne jedem meso. Bio sam sladokusac koji je sebi spremao hranu, a danas takođe spremam, ali ono što moram da jedem
