AKO JE suditi prema onome što o njemu znamo na temelju reakcija poznanika koji ga prate i onome što o njemu pišu, čitavu je karijeru proveo promičući ljubav, jednakost, pravednost i pritom redovito osuđivao glupost, zatucanost, zlobu i mržnju, a njegovi mnogobrojni sljedbenici gotovo su sektaški pratili njegove “propovijedi” koje im je redovito servirao.
Iz ove uvodne rečenice moguće je izvući nekoliko zaključaka, ali dva se posebno ističu:
a) ovo zvuči kao opis posla prosječnog svećenika
b) naravno da nije riječ o hrvatskom svećeniku
Naime, pater Ivan Ike Mandurić na svom je profilu odlučio nagaziti lika iz uvodne rečenice, napisavši da je Đorđe Balašević “notorni, bezvezni, bezlični i prijetvorni prilivoda”.
Naravno, ako ste Balaševićev vjerni fan, te su vas riječi štrecnule i ne morate ni znati što znači “prilivoda” da biste ovo doživjeli kao “otvorenu objavu rata”.
>>>Najpopularniji hrvatski pop: “Balašević je bezvezni, bezlični, prijetvorni prilivoda”<<<
Notorious Đ.O.L.E.
Neki su otišli toliko daleko da su u komentarima riječi popa pop kulture nazvali “govorom mržnje”, očito vođeni logikom da ne voljeti Đoleta znači poticati mržnju, a mediji su se odmah rado prisjetili da je pater Ike isti onaj lik koji nije imao taj propitivački stav prema notornom Marku Perkoviću Thompsonu koji je svojevremeno uglazbio onu “staru hrvatsku” o koljačima i plutajućim srpskim leševima.
Ameri bi rekli da je govno pogodilo ventilator, a vijest o popu koji ne voli Balaševića postala je nacionalna tema, pretvorivši naslovnice portala u glazbeno bojno polje na kojem se lome koplja oko toga je li Balašević nakon 40 godina karijere zaslužio poštovanje gomile bezveznjaka s Facebooka.
Čovjek zvan Hrabrost
I dok jedni jašu po pateru jer je izrazio stav o pjevaču, drugi ga uzdižu u nebesa zato što je, vjerovali ili ne, skupio hrabrosti da ispali tri riječi koje su se do sad, sudeći po reakcijama, očito poluglasom izgovarale samo u mračnim vinskim podrumima, atomskim skloništima i trošnim barakama na vrhu Velebita.
“Ne volim Balaševića”, odjeknulo je hrvatskim medijskim prostorom, a oči unezvijerenog puka panično su potražile izvor tog jezivog krika od kojeg se ledi krv u žilama.
Na prvi je pogled bilo teško detektirati što je toliko uzjebalo fanove Balaševića jer, u podužoj karijeri slijepog štovanja Đoletovog lika i djela, vjerojatno su se i ranije susretali s pojedincima koji njihovog idola nisu voljeli istim žarom. Naime, takvi ljudi, ne biste vjerovali, postoje i zovemo ih – fanovima nečeg drugog.
Glazbeni vrtuljak Ivana Mandurića
Ono o čemu će se vjerojatno manje pričati je činjenica da smo kao društvo pošli u toliki trokurac da su popovi u ovoj zemlji preuzeli i funkciju glazbenih kritičara.
Da je isto napisao Aleksandar Dragaš ili netko od preostalih Mohikanaca glazbene kritike, vijest o ovom “neoprostivom oskvrnuću pop kulturalne svetinje” vjerojatno ne bi doprla dalje od rubrike u kojoj se pojavila. No, Facebook profil svećenika koji je na neki neobičan način uspio povezati Balaševića u Areni i dva Mesićeva predsjednička mandata, očito je mjesto na kojem ćemo ubuduće dolaziti po nepovezane, prežvakane, ali klikabilne stavove o glazbi.
“Pater Ike Mandurić izjavio: Bezvezni Beatlesi veći od Isusa? Samo za one koji su više puta glasali za SDP” ili “Pater Ike: Novi Kanye je sranye… Baš kao i političko stanye”.
Al’ se nekad govna jedu… Baš
I da ne bi bilo zabune, Pater Eventim očito je uspio pogoditi živac jer je počeo analizirati tko na čije koncerte odlazi i što to znači, a to u suvremenoj kakofoniji mišljenja nije mala stvar. Ipak, realno, je li to vijest? Očito jest, ali ne zbog mišljenja jedne osobe o glazbenom ukusu druge.
To bi bilo normalno. Da se njemu Balašević jednostavno ne sviđa, bilo bi to simpatično, ali nedostojno objave u medijima. “Tajna” je u starom dobrom hranjenju onog najšljamerskijeg u ljudima pa imamo rečenicu u kojoj glasati za Mesića iz tko zna kojeg razloga podrazumijeva slušanje Balaševića (i to je, pogađate, loše jer… komunjare), a sve je začinjeno s malo starog dobrog buđenja nacionalnih tenzija.
Ima li u tome logike? Nema niti je treba biti. Ovo što je servirano sasvim je dovoljno za gomilu muha koje se inače okupljaju oko takvog sranja. Doduše, malo je teže popovati o gruboj generalizaciji “onih drugih” nakon što sve posjetitelje Thompsonovog koncerta potrpate u isti koš, ali Balašević, koliko god neki željeli vjerovati u suprotno, ne nosi istu “prtljagu”.
Jedan je, koliko god nekima to malo značilo, UN-ov ambasador Dobre volje, a drugi je naš najveći međunarodni incident.
No, vratimo se priči. Pogledate li komentare ispod statusa, otkrit ćete koješta. Da ne znate bolje, pomislili biste da je Balašević ratne godine proveo u rovu, pucajući na Hrvate i grohotom se smijući apsurdnoj nespojivosti kiše metaka sa svojim inače pacifističkim umjetničkim djelovanjem. Balašević se tako u komentarima našao u istoj kategoriji s Arkanom, stvarao je Veliku Srbiju i sanjao dan kad će Hrvatsku napokon odsjeći od katoličke Srednje Europe i ugurati je u nesvetu uniju s Kraljevinom Srbijom, a sve to uz taktove… “Al’ se nekad dobro jelo baš”?
Nešto se definitivno jelo, ali nije bilo dobro.
Pastiru, stado ti je podivljalo
I naravno da ništa od toga nije napisao autor statusa, ali pošteno ćete se namučiti da pronađete pokušaj da barem donekle moderira bujicu budalaština koje su posjetitelji njegovog profila nadrobili ispod statusa ili učini bilo što da udalji raspravu od sipanja mudrosti kao što su “dvolično smeće je prikriveni četnik”, “lepo bre odi u Kuću cveća pa tamo balaševiziraj” ili “pjevao je na ćirilici”.
Ima li pravo napisati to što je napisao? Apsolutno. Ima li pametnijeg posla od natezanja s budalama u komentarima? Svi imaju (iako bi se iz ovog “krštenja jarića” dao izvući drugi zaključak). Je li pravedno pripisivati mu tuđe riječi? Naravno da ne. Dijeli li stavove svog Facebook stada? Ne znamo. I upravo zbog te šutljive suzdržanosti bit će tako prokleto lako spojiti ga s onim najgorim što je pjevao čovjek čije je predavanje organizirao za zagrebačke srednjoškolce.
Kad običan bezveznjak popuje, dosadan je i ide vam na jetra. Kad pop popuje, radi svoj posao jer je, je li – pop. Ovaj to ne radi. A trebao bi jer mu se propovijed pretvorila u širenje mržnje.
I da se razumijemo, nije to bogznakakvo iznenađenje jer svaka rasprava na netu je samo tri rečenice udaljena od “krivi su četnici/ustaše/pederi/Židovi”, ali ako se već baviš glupostima, odradi posao do kraja.
Sve u svemu, bila je ovo još jedna nepotrebna epizoda u predugom serijalu naslova “Popovi svijet čine malo gorim mjestom”, ali na to smo već oguglali. Odvajanje države od Crkve u Hrvatskoj je gotovo smiješno očekivati, ali ako je ikako moguće, pokušajmo Crkvu odvojiti od glazbe jer iskustvo nas je naučilo da to nikada nije sretan spoj. Svećenici imaju taj obrnuti Midin dodir pa sve lijepo što taknu na kraju uredno pretvore u mrziteljski cirkus koji je nespojiv s onime što im je Isus u nekoliko navrata natuknuo i što nikako ne želite povezivati s nečime što volite.
U sve su se ostalo već debelo upleli i učinili gorim, je li bezobrazno tražiti da odjebu od glazbe?
