Vijest o kralju narodne muzike Šaban Šaulić potresla je mnoge, a u naselju gdje se rodio i odrastao legendarni pjevač svi t uguju.
Njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva Jusa Dervišević Lule sa kojim se Šaulić družio od malih nogu, vijest da njegovog najboljeg prijatelja više nema podnio je neizmjerno teško. Sa ekipom Telegrafa prisjetio se lijepih uspomena sa Šabanom, pokazavši nam Šabanova omiljena mjesta u mjestu u kojem je rođen.
Kako ste primili vijest da je vaš najbolji prijatelji, neko sa kim ste odrasli, Šaban Šaulić n astradao?
– Šta da vam kažem… Evo vidite sami kakav sam danas, ne znam šta da vam kažem.
Od najranijeg djetinjstva se družite. Prve fudbalske korake ste zajedno naučili. Lumpovali i provodili ste se. Šaban je u kafani vašeg oca i zapjevao prvu pjesmu?
– Da vam kažem, to su bila liijepa vremena. Mi smo bili djeca… Moj matori nije baš volio i dozvoljavao da mlađi budu u kafani, ali smo mi nekako imali privilegije. Sjećam se jednom dobro, on (Šaban) nikada nije čašu polupao. Bile su one kockice, stolnjaci, a pun sto je bio “šeri brendija”, to smo pili tada. I, on polupa čašu, a krv je išla toliko iz prsta da se on uplašio i prestao da pije. Ali, da vam kažem, od tih dječijih igara – za sve je bio obdaren. Fudbal, klikeri…
Fudbal je bila njegova prva ljubav.
– Da nije bio ovakav pjevač, sigurno bih bio takav fudbaler!
Na stolu vam se nalaze fotografije na kojima je Šaban Šaulić postao počasni predsjednik kluba “Borac” u kom je i igrao.
– Tako je. Mi smo imali tradiciju da pravimo zabavu fudbalskog kluba “Borac” svakog 8. januara. Šaban je učestvovao u dvadeset i više zabava. Svake godine je on dovodio koga je htio od kolega, bilo je po 600-700 ljudi u hotelu. I, na žalost, kad je on prekinuo, rekao “dosta je tih zabava”, mi smo i ukinuli tu tradiciju.
Šaban Šaulić bio je počasni predsjednik fudbalskog kluba “Borac” u Šapcu, Foto: Marko Jovanovic
Kad vam neko kaže njegovo ime, čega se odmah sjetite?
– Pada mi na pamet da sam imao jednog drugara, sa takvim imenom, u ovoj državi.
Priča se da je Šaban u Šabac prestao da dolazi onoga trenutka kada je ostao bez svih svojih najbližih iz matične porodice?
– Jednom prilikom je bio ovdje u Šapcu, kod jednog prijatelja, na slavi. Došao je ovdje kod mene, sjedeli smo za ovim stolom, i ja ga pitam “otkud ti?”. On mi kaže bio sam kod jednog prijatelja na slavi; ja mu kažem “kod prijatelja na slavi, a nema te u “Mali”? On mi kaže “Lule, šta da dođem? Um*o mi stric, umrla mi majka, imam vas troje četvoro iz moje generacije. Ove druge ljude ne znam”. Htio je da kaže da je svako ko mu je bio drag u “Mali” nestao, um*o…
Prije tačno 50 godina Šaban je izdao pjesmu “Dajte mi utjehu” koja je i danas veliki hit! Sjećate li se tog perioda?
– Kako ne… Ja se sjećam dobro. Veroljub Jovanović je došao kod mog oca u kafanu, oni su čuli za Šabana i pitali su gdje je taj mali. On je radio tada sa najboljim muzičarima u Šapcu. Bio je dijete, 15-16 godina je imao. I, moj matori sjedne u auto i odvede Veroljuba kod Perkana u kafanu. I tako je ta komunikacije Veroljub-Buca Jovanović i počela.
Pokazali ste mi već papire na kojima ste počeli da skupljate saglasnost da ulica u kojoj je rođen, u kojoj je odrastao i koju je voljeo ponese ime Šabana Šaulića?
– Znaš kako… Pitam ga ja: “Zašto ne dolaziš?” On mi kaže, a zvao me je majmune… “Majmune, doći ću kada promijenite ulicu, kada se bude zvala Ulica Šabana Šaulića!” (smeh)
Na stolu peticija na kojoj se skupljaju potpisi da ulica ponese ime kralja narodne muzike,
Kako su izgledali vaši vojnički dani?
– 22. novembra 1951. godine zadesi se da obojica idemo u Armiju. On u Bitolj, a ja u Strumicu. Čekajući voz, odemo u Skadarliju. Sad, da li je tu bio i Budimira Jovanovića zet, harmonikaš jedan. Sjedeli smo u Skadarliji, pili, jelo se… I, on je se ub io plakajući što Šaban ide u vojsku da mu ne propadne karijera koja je tada već bila velika. I jedne prilike boravka u Armiji, bio sam na nekom radnom dijelu, i čujem Šaban Šaulić dolazi u Strumicu – pjeva u Domu Armije. Ja sam 3-4 kilometra nizbrdo pretrčao za pet minuta! Kada sam došao kod njega klekao sam ispred, kaže on: “Šta ćeš ti, majmune, ovdje?”; ja njemu: “A, šta ćeš ti, Šauliću, ovde?” (smijeh) Ti su vojnički dani naši bili baš dobri…
Kažu da je bio najponosniji i najsrećniji kada je postao otac. Prvo Sanele, pa Ilde, pa Mihajla…
– Mihajlo ih je dotukao sve. Rodio mu se sin nasljednik!
Šaban sa sinom Mihajlom, kćerkama Sanelom i Ildom, unukom Lukom i unukom Emom,
Vi kao njegov prijatelj znate koliko je Šaban voleo fudbal, a koliko mu je bilo drago što je njegov unuk Luka Adžić nastavio tu da kažem lozu fudbalskog života?
– Lukin tata je bio dobar fudbaler, mislim da je Šaban u svoje vreme bio bolji igrač od Adžića. I sad su se ti geni sklopili za dobro Luke.
Da li je bilo ludih noći sa Šabanom, lumpovanja do zore?
– 29. novembra, ne znam samo koja je godina bila, bilo je finale raspjevane jeseni. Mi ga čekali, nema Šabana dva sata. Ja otišao kući, legao da spavam. Moji ostali u kafani ako dođe da me zovu. Nije prošlo dest minuta zove me kum – “Ajde, došao Šaulić!”. Ja u kafanu, a on i Milena Plavšić, stara ljubav. I, kaže on mom kumu, idi zovi Ildu, njegovu majku. Pa, to je bilo nezaboravno! Ona počela da mu pjeva, “Piko Piko Pikolino”, on je tu pjesmu snimio. Imao je takvih momenata, da nam priušti zabavu, cijeloj ulici.
Najteže je podneo gubitak oca jer je bio na australijskoj turneji i nije mogao da bude na sahrani oca…
– On je mene tada zvao i molio da nađem kameru da mu snimim, ali nisu mi to dozvolili. Kada je sa*ranio majku Ildu bio je tu, za ujakovu nije, bio je u Beču, na turneji. Takav posao…
