Oni su nas pozivali da je objavimo i tako kao nešto protestvujemo ali eto smetnuli sa uma da i oni koji pozivaju druge, urade isto.
Posljednjih dana smo prosto zatrpani Facebook porukama u kojima od nas traže da širimo dalje, tj. da sutra ujutro svi postavimo na svoj zid pjesmu Đorđa Balaševića „Dno dna“ i da je proslijedimo svojim prijateljima, da urade isto. To je trebao biti svojevrsni vid protesta protiv navodne zabrane emitovanja ove pjesme na pojedinim radiostanicama u Srbiji. I kao i obično, pokazali smo svoju solidarnost na skoro nebitnim stvarima i prijateljske inboxe zatrpali ovom porukom i navedenom pjesmom.
Znam da treba čovjek biti solidno besposlen, pa da pretrese sve po ovoj društvenoj mreži, ali htio sam napraviti svojevrsnu analizu našeg ponašanja. Pa sam sjeo, odvojio malo vremena i shvatio da ujutro nisam vidio skoro niti jednu objavu navedene pjesme. Mislio sam da će mi samo pjesma iskakati, ali ne. Iskakalo mi je u novostima sve ostalo. Pjesma nije. Pa me malo zainteresovalo da vidim šta se to zapravo dogodilo. I onda vidim da pola onih „revolucionara“ koji su mi zatrpali inbox, nije tu pjesmu ni objavilo kod sebe. Oni su nas pozivali da je objavimo i tako kao nešto protestvujemo ali eto smetnuli sa uma da i oni koji pozivaju druge, urade isto.
Kao 1990.godine
I čini mi se da je to očit primjer našeg ponašanja. Pa me sve to na neki način podsjetilo i na prve demokratske izbore u BiH 1990. godine, kada su svi sa kojima sam razgovarao o Izborima, glasali za Antu Markovića i reformiste, a pobijedile nacionalne stranke. Nije to ništa neobično. I dan danas po društvenim mrežama su svi nezadovoljni i svi psuju vladajuće partije i vladare, a oni i dalje dobijaju glasove na Izborima i vladaju našim sudbinama. Vidjevši toliki broj nezadovoljnih komentatora na društvenim mrežama, čovjek bi lako pomislio da za vladajuće glasaju samo oni koji nisu ni informatički ni inače pismeni, a da svi ovi što posjeduju tastaturu i lozinku za neku mrežu spadaju u red opozicije. Ali nije tako. Jednu priču imamo za javnost i tu smo prilično grlati a drugu koja je rezervisana za naše misli ili korist. Ko zna? Dešavalo se da i oni koji su bili najgrlatiji u pozivanju na neke proteste, ostanu kod kuće. Ili da sjede po kafanama i uz kafu pretresaju one levate koji odoše nešto protestvovati.
Ja nisam podijelio Balaševićevu pjesmu na svom zidu. Nisam nikada ni slao one poruke kojima bih trebao ucijeniti 20 prijatelja, da nastave lanac poruka ili će u protivnom ostati vječiti kokuzi.
Ja sam dva puta podijelio vijest da je Udruženje gluhih sportista u BiH je pokrenuo kampanju „DEAfinitivno pobjeda“ kako bi skrenuli pažnju javnosti da njihova malonogometna reprezentacija, prvi put u historiji sporta gluhih u BiH, ima priliku da učestvuje na Evropskom prvenstvu. Ali da zbog nedostatka novčanih sredstava i nerazumjevanja onih koji raspoređuju pare, upitan njihov odlazak. Pa sam i apelovao na one koji možda imaju „nešto viška novca“ da podrže ove naše momke. Koliko god, ovim momcima je „za uhar“ što kažu naši stari. I tu vijest je veoma malo ljudi „šerovao“ na svom zidu. Valjda je važnija pjesma od onih koji idu da ponosno nose zastavu jedine nam domovine.
Šta poduzimamo?
I siguran sam da nam ne treba Đole objasniti da smo dotakli dno dna. Znamo mi to već odavno ali ništa ne poduzimamo. A možda i mislimo kako će postavljanje jedne pjesme riješiti sve naše probleme a i šire društvene zajednice. Ili smo sasvim nesvjesno odradili dobar PR pjevaču iz Novoga Sada.
I kao što napisa moja prijateljica Aida na svom Facebook profilu, imamo mi i svojih pjevača ili grupa koji se svojim angažmanom bore za bolje sutra sviju nas. Ili nam bar pokušavaju kroz pjesme otvoriti oči?
Zašto ne bi šerovali pjesmu „Dosta“ Dubioze kolektiva?
Da im pokažemo da znamo da smo dno dna i da je konačno vrijeme da im se kaže DOSTA!
Pa zašto ne i „Vratiće se Valter, j..aće vam mater!
Ove godine su i Izbori. Imamo izbor – Ili Dosta! Ili da nastavimo kukati jedni drugima. I uživo i po društvenim mrežama. A do tada, ubijaćemo sami sebe saznanjem da smo dotakli dno dna ali da nam ni to nije dosta!
