U ljeto 2017. moj suprug i ja bili smo ushićeni: dvije ružičaste linije. Trudna. Druga beba, o kojoj smo sanjali.
Naša kći stigla je 2014. godine kao što je i planirano. Savršeno dijete u svakom pogledu. Tri godine kasnije odmah sam ostala trudna. Sve je normalno napredovalo – sve do trenutka kada smo prilikom pregleda u devetom tjednu otkrili da našoj bebi ne kuca srce. Iako se sve činilo u redu, njeno tijelo nije prihvaćalo činjenicu da trudnoća više ne postoji te se na prvi pogled sve činilo u redu. Nažalost, nije bilo tako.
Nakon prvobitnog šoka prošla je sve faze – do poricanja do prihvaćanja.
Nakon što sa, treći put u relativno kratkom vremenu ostala trudna, bila sam sigurna kako je ovog puta sve u redu. Moja beba je zdrava.
Simptomi su bili jaki. Jutarnja mučnina. Bolne grudi. Zatvor. Promjene raspoloženja. Svaki trunak mučnine, svaki napad iscrpljenosti poticao je moje dobro raspoloženje. Jaki simptomi bili su jednaki snažnoj trudnoći.
Htjela je čitati knjige o tome kako je biti starija sestra, pokazivala bi na bebe na ulici, gugutala je mlađoj braći i sestrama svojih prijatelja. Iako smo moj suprug i ja već odabrali stvarna imena, voljela je birati svoje blesave nadimke za dijete i uživala je u razgovoru o tome kako će se brinuti za nju.
Nažalost, baš kao i prvi put, tijelo nije shvatilo da srce nije počelo kucati. Još jedan spontani po*a*aj.
No osim neopisive boli zbog gubitka, ovog puta sam se morala nositi i s krivnjom.
Kako sam mogla biti tako glupa i odmah sam sve rekla našoj kćeri? Zašto nisam učinila normalnu stvar i lagala?”
No sada nije bilo povratka. Morali smo joj reći istinu.
Ipak, priču smo prilagodili njenom uzrastu koristeći metaforu te smo joj objasnili kako je dijete poput posađenog sjemena u vrtu, ali da sjeme ponekad jednostavno ne uspije izrasti.
To je u redu, mama. Uzgojit ćemo još jedno dijete”, odgovorila je moja četverogodišnja kći te stavila svoj ruke na moje lice i dodala: “Ipak, to je stvarno tužno.”
