“Razveo sam se sa ženom. Živjeli smo kod mene sa mojim roditeljima.
Sve je bilo idealno. Cvjeta kuća. Ali vremenom ona je postala paranoična i patetično ljubomorma. Sve sam radio da bi se ona promijenila. Mnogo sam je volio. Dobili smo kćerku.
Kada više nije mogla mene da riba, počela je moje roditelje i bližu rodbinu. Rušila mi je kuću i sve što je neko sa puno živaca i snage gradio.
Mogu roman da napišem šta mi je sve radila. I poslije nekog vremena hoće da se vrati.
Zbog kćerke ja sam spreman za to, ali više ništa ne osjećam prema njoj. Rekao sam to ocu, a on meni:
“Ako to uradiš mi se selimo, a ti spremi ludačku košulju za tebe. Ja i tvoja majka to ne možemo da gledamo.”
A ja kao njihov sin nikada neću da dozvolim da cijeli svoj život bace u rijeku zbog osobe koja uništava sve. A ja da odem ne pada mi na pamet jer bi isto to uradio. Cijelo detinjstvo rada i štednje da bacim uz vjetar. Srce mi se cjepa zato što sam verovao u bajke i što sada jedno nevino biće ispašta zbog nas…”
