Razvela sam se, vratila kući s djetetom i nakon godinu i po sretnem divnog čovjeka (32 godine kao i ja) koji je takođe razveden nakon decenije s tom ženom, bez djece.
Našli smo se tri mjeseca nakon tog što su se rastali. Narednih šest mjeseci sam bila podrška, izvlačila ga, jer ja sam to sve prošla i razumjela sam sve što se dešavalo u njegovoj glavi.
Nakon pola godine,rekao mi je da…
Nakon te 1/2 godine,rekao mi je da mu smeta da odgaja tuđe dijete. Kaže da se plaši da sutra neće razdvajati naše buduće dijete od mog iz prvog braka. Da mu dijete ne smeta kao dijete, već ta činjenica što nije njegovo, plaši ga jednostavno.
Da sam ja divna majka, žena, djevojka, osoba i da nema jednu jedinu zamjerku ni za mene ni za dijete ali se plaši da ako dođe do toga da počne razdvajati djecu, da će mu to teško pasti i da ćemo se mi početi svađati, te da ne želi da bilo koje dijete raste u takvom okruženju.
Poslije koji dan smo odlučili da pokušamo i dalje a ja se sada plašim svega 🙁 Ima li ovdje ljudi koji su imali takav problem a prevazišli?
