Kada je voz siročadi evakuisan iz Lenjingrada i dovezen u Stavropol, djeca više nisu mogla da stoje, distrofičari.
Građani su birali djecu i odvodili ih svojim domovima, ali sedamnaest najslabijih je ostalo, niko nije htio da ih uzme jer su bili bukvalno poluživi i bojali su se da će im umrijeti ukoliko ih odvedu svojoj kući…
Bojali su se svi, svi sem jedne žene. Aleksandra Avramovna Derevskaja ih je sve uzela kod sebe. A onda je nastavila… Uzela je i braću i sestre od te djece koja su bila kod nje.
Djeca su je se kasnije prisjetila:
“Jednog jutra vidjeli smo nešto ispred naše kapije. Bila su to 4 mališana, najmanje ne više od dvije godine.
Upitali su: Vi ste Derevskaja?
Derevskaja: Da, izvolite.
Izvinite, čuli smo da sakupljate djecu. Mi nemamo nikoga. Tata je poginuo, a majka je umrla.
Bez ikakvog oklijevanja naša majka je otvorila kapiju i primila ih u kuću.
Naša porodica je rasla…
foto: Wikipedia
Naša majka je bila takva osoba, ako sazna da je negdje neko usamljeno, bolesno dijete samo, ne bi se smirila dok se nebi vratila kući sa njim.
Krajem 1944. godine saznala je da u bolnici leži iscrpljen šestomjesečni dječak bez oba roditelja i da vjerovatno neće preživjeti. Derevskaja je uzela bebu, plavu, mršavu, savijenu u klupko. Odmah smo ga stavili pored tople peći kod kuće da se zagrije. Dječak je kasnije izrastao u buckastog mališana koji ni minut nije puštao majčinu suknju.”
Do kraja rata, Aleksandra Avramovna imala je 26 sinova i 16 kćeri. Nakon rata, porodica je preseljena u ukrajinski grad Romni, gdje im je dodijeljena velika kuća i nekoliko hektara bašte i povrća.
Na nadgrobnom spomeniku majke Aleksandre Avramovne Derevskeje nalazi se jedinstven natpis:
“Ti si naša savjest, majko” i četrdeset i dva potpisa.
