Živjela su dva siromašna čovjeka. Jedan je bio slijep, a drugi hrom, nije se mogao kretati. Dani su prolazi li, a oni su bili u ovakvom stanju. Nakon nekoliko dana, pogodila ih je teška glad, nisu imali šta jesti.
Slijepac je razmišljao i razmišljao, pa na koncu zaključi:
“Poći ću da pokušam uloviti nešto i od toga jesti,”
Onda razmisl i:
“Pa, kako ću loviti kada sam slijep?”
Onda reče svom sakatom prijatelju:
“Hajmo da ulovimo nešto.”
Ovaj mu odgovori:
“Kako da idemo kada se ja ne mogu pomjeriti, a i ti ništa ne vidiš?”
“Popni se na moja leđa i usmjeravaj me lijevo i desno, pa da tako nešto ulovimo,” reče slijepac.
Tako se složiše i pođoše u lov. Dok su tako lovi li, naiđoše na malu gazelu slomljene noge, nije se mogla pomjeriti i pobjeći te je uhvatiše. Htjeli su je ispeći, ali je ovaj hromi primijetio zmiju kako se primiče ovom slijepcu, pa je dohvati i kamenom joj razbi glavu. U tom trenutku nešto mu poče ubacivati misli, te ovaj razmisli:
“Sam ću pojesti gazelu i uživati u njenom mesu, a ovom slijepcu ću dati zmiju neka je pojede.”
Ustrajao je u svojoj namjeri, i kada bi gotovo meso i zmije i gazele, dade slijepcu meso zmije, dok je on jeo i uživao u mesu gazele. Kada se slijepac zasiti i ostade malo one masnoće na njegovim rukama, te njima potrija po licu i očima izgovorivši: Hvala Bogu! Vid mu se vrati. Pogleda u svoju ruku i vide ostatke zmije i njene kože, a pored sebe i njenu glavu. Onda je pogledao i svog prijatelja invalida, koji nije mogao povjerovati da je njegovom prijatelju vraćen vid.
Slijepac pogleda svog prijatelja sa srdžbom i prijezirom, te reče:
“Je li ovo kraj našeg prijateljstva? Zar si me želio ubiti? Ali Bog me spasio od tebe !” Gledao ga je očima punim mržnje i prijezira. Dohvatio je granu s obližnjeg drveta i počeo udarati svog prijatelja, te ovaj u naletu panike ustade i poče hodati. Tako ponovo postadoše prijatelji.Otišli su kao invalidi, a vrati li se potpuno zdravi.
