U materijalnom svijetu u kojem živimo teško je (onim starijim) prisjetiti se bitnih stvari koje u čovjeku bude istinsku sreću, ili (onim mlađim) uopšte shvatiti da čovjek može biti sretan, a da prije toga nije išao u tržni centar.
Kapitalističko vrijeme u tolikoj mjeri je nametnulo postulat da skupo plaćamo nepotrebne stvari da smo postali jednolične, egocentrične, bezosjećajne ljušture od ljudi. Živimo živote u kojima sve mora biti instant, što znači da je bljutavo. Nedostaje emocije, truda i strpljenja što se vidi na svakom koraku.
Ne tako davno ovaj fenomen djelovao je kao scenario za neki naučnofantastični film. Ljudi su bili otvoreniji jedni prema drugima, susretljiviji, prijatniji. I tada je bilo laži, ljubomore, prevrtljivosti, neiskrenosti, baš kao i danas, samo ne u tolikoj mjeri.
Da to vrijeme nije bilo bljutavo i bez emocija dokazuju pjesme koje su tada snimane. Dok današnji vladari estradom pjevaju o tome kakav im pak*š ima beba ili iz kojih zemalja nabavljaju narkotike, odnosno koliko skupa auta voze, ranije su izvođači pjevali o apstraktnijim fenomenima kao što su ljubav, čežnja, sjeta ili nada. Jedna od takvih pjesma koja donosi takve apstraktne teme je i „Tamo gde si ti“ Zorice Brunclik. Uz „Kada bi me pitali“, „A tebe nema“, ili „Rođendana dva“ spada u njene najveće hitove. Objavljena je na albumu „Kada bi mene pitali“ iz 1995. godine, a autori su Dragan Brajović Braja i Miroljub Aranđelović Kemiš.
U njoj Zorica donosi razmišljanje jedne žene, koja živi čeznući za voljenim muškarcem. I tu u stihovima ove pjesme možemo vidjeti šta su ljudi ranije držali za bitno i do čega im je bilo stalo. Njoj fali ljubav, pa sve drugo nema nikakvog smisla. Toliko čezne za ljubavlju da je postala melanholična i depresivna. Izgubila je radost zbog svitanja novog dana, samim tim i volju za životom. Jedina preokupacija u njenim mislima je voljeni čovjek koji nije sa njom. Ona ga neprestano vidi pred očima, čuje mu korake, osjeti ga kraj sebe, ali jastuk pored nje ostaje hladan. Vapi za trenucima sreće kada je bila sjedinjena sa svojim voljenim. Međutim, od njega ni traga, ni glasa.
I dok ona pjeva o potpunom besmislu svog života i čamotinji koja ju je okovala, izgovara ključni stih koji potencira razliku između nekad i sad. Refren pjesme donosi pomenuti stih koji glasi – sve je moje tamo gde si ti. Tu vidimo da ništa na ovom svijetu nije vrijedno kao iskrena, apsolutna ljubav, kao i da malo šta boli kao kada ona ostane neostvarena.
Nekada smo pjevali o ranjenim dušama željnih ljubavi, danas pjevamo o crnim mercedesima i audiju Q7. Nekad nam je malo bilo potrebno za sreću, danas treba nesagledivo mnogo i opet ostajemo nesretni. Šta će biti s nama kao društvom nije teško predvidjeti. Još lakše je predvidjeti kakve nas pjesme čekaju…
Izvor: expresstabloid.ba
