Budimir Buca Jovanović, autor neprolaznih hitova Šabana Šaulića, rođen je u naselju Guncati, opština Barajevo, Beograd 1933. godine, a preselio na drugi svijet u decembru 1987. godine u Beogradu.
Muzikom se bavio više od četrdeset godina. Kao dijete od 6 godina počeo je da svira harmoniku.
Njegov otac je još pre Drugog svetskog rata svirao diatonsku harmoniku sa tri reda, a negdje pred početak rata prešao je na gramatičnu harmoniku sa 5 redova.
Buca je uoči ra*a nekoliko mjeseci svirao na diatonskoj harmonici, a zatim je 1938./39. prešao na dugmetaru, marke “Ravner”.
Prvo je učio od oca, a kasnije od Ilije Spasojevića i Stevice Stankovića.
Polu-profesionalno, muzikom počinje da se bavi već sa 13-14 godina, svirajući vašare, svadbe, igranke…
Na Radio Beogradu počinje da radi već 1951. godine (Beograd 2).
Svoj ansambl osnovao je 1963. godine i gotovo do kraja profesionalno se bavio muzikom u duhu narodnog melosa.
Stvorio je mnoge pjesme i igre, a na estradni put svojim kompozicijama izveo je mnoge pjevače. Stekao je mnogo prijatelja, a dobio bezbroj pisama od obožavalaca kao priznanje za svoje stvaralaštvo.
Buca Jovanović nije gradio solističku karijeru harmonikaša, već je pretežno nastupao sa svojim orkestrom sa kojim je uspio da stvori svojevrstan simfonijski način muziciranja. Njegovi aranžerski poduhvati sa neobičnim, ali veoma prikladnim harmoniskim rešenjima, učinili su ga poznatim u diskografskom svijetu.
Pred kraj života bio je u bolnici, ali par dana pre nego što je preminuo, pobjegao je i vratio se kući. Posljednjih dana života svirao je samo jednu pjesmu “Pruži ruku na rastanku”, koju je napisao Z. Marinković, a otpjevao Cvele Radovanović.
Za Šabana Šaulića komponovao je sljedeće pjesme:
Nisi došla kada sam te zvao
Zašto se ljubav za ljubav ne vraća
Zvao sam te nekad sunce moje
Što me mučiš, prokleti živote
Nikad joj oprostiti neću
Nema je, drugovi, nema
Ja plaćam ljubavi danak
Dok mogu očima da gledam
Sećam se te žene
Ljubav naša prošlosti pripada
Dajte mi utjehu
Kako si majko, kako si oče
Zbog neverstva jedne žene
Tvoj mio glas
Ne pitaj me kako mi je, druže
Svadba neće biti
Ovde su svirali tiho
Ne čekaj, majko, sina
Duša me boli, draga
Udaše te tvoji
Nemoj, draga
