Jedna starica je nakon smrti muža otišla da živi sa sinom, snajom i unukom. Vremenom su se njen vid i sluh pogoršavali, a ruke počinjale da tresu tako da bi hrana iz tanjira padala na pod.
Sina i snaju počeo je da nervira nered koji je pravila, pa su za nju postavili mali sto u jednom ćošku, pored ormara za metle, kako bi jela sama.
Za vrijeme obroka, ona bi gledala sina, snaju i unuku kako jedu za velikim stolom, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo prije večere, djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
– Šta to radiš? – upitao je otac ozbiljno.
– Pravim mali sto za tebe i mamu, tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja porastem – odgovorila je.
Otac i majka su zanijemeli i pogledali se. A onda su počeli da plaču. U jednom trenutku postali su svjesni zla koje su učinili.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na pod ili bi viljuška zalutala na pod, više niko nije obraćao pažnju na to.
