Najveća želja moje supruge bila je da postane majka, da u naručje uzme naše dijete.
Pokušavali smo sve, nije išlo…
Nakon 5 godina moja supruga je pukom slučajnošću ostala trudna, ali doktor joj je rekao da mora da ab,ortira uprotivnom trudnoća bi mogla imati kobne posljedice.Rekao joj je da bi mogla um,rijeti na porođaju, ako ikako i dođe do 9-og mjeseca. Nije razmišljala niti sekunde, odbila je i odlučila da rodi dugo željeno dijete.
8 mjeseci se patila kao niko u životu, iz kreveta doslovno nije izlazila, a onda je došao trenutak.
Molili smo se da sve prođe kako treba, rodila je, ali na žalost tvrdnje doktora su se obistinile. Nije preživjela, nije preživjela ni toliko da bebu uzme u naručje, da čuje njen prvi plač, da joj osjeti kožu. Ništa…
Trenutak koji nikada neću zaboraviti, jedna osoba koja mi je značila sve na svijetu je otišla, druga, koja će mi značiti sve na svijetu je došla. Osjećaj koji se ne može opisati riječima, a ne bih poželio nikome ni da doživi.
Neka budem zadnja osoba koja je ovako nešto doživjela. Sutra je godišnjica sm,rti moje supruge i prvi rođendan naše kćerkice. NAŠA jer moja supruga će vječno živjeti u mojim mislima. Mnogo boli….”
Izvor:Ispovesti.com
