“Mrzio sam Zagreb, uvijek sam prolazio kroz njega što brže. Onda, igrom slučaja upoznam nju.Ja radio u Švicarskoj, ona studirala u Zagrebu.
S vremenom, sve više sam se počeo zaljubljivati u nju. Svako malo sam dolazio, minimum 4 dana, dolazila je i ona kod mene, ali nije to bilo to. Zagreb je bio poseban.
Godinu i nešto nakon što smo se zaljubili, njoj je dijagnoziran rak želudca. Svaki put kada sam bio kod nje, nismo se micali iz wc-a. Povraćala , izgubila apetit. Borila se 9 i pol mjeseci. Izgubila 20 kg, bila je kost i koža, ali i dalje je bila najljepša za mene.
Pokušala me odgurati, ali nisam joj dopustio jer ju volim. Stanje se popravilo, i njeni otišli za Srbiju jer joj je rođak umro. Ja dao otkaz da budem sa njom.
Par dana kasnije, ležim sa njom na bolničkom krevetu, odjednom, iz smijeha, lice joj problijedi, govori ‘Ne mogu više, volim te’. Zatvorila je oči. I nikada ih nije otvorila.
Živim u Zagrebu, nemam snage napustiti ga. Još uvijek je volim, sedam godina je prošlo od tada.”
