Moja mlađa sestra je sa 14 godina ostala trudna, i sve je to krila dok joj nije porastao stomak u 4. ili 5. mjesecu trudnoće.
Iako živimo u Švicarkoj, bojali smo se, a posebno mama i tata, da nas ne bi deportovali jer nemamo stalne papire za boravak u zemlji. U trenutku kada su mama i tata saznali, otac je odlučio da bi bilo najbolje da se mama sestra i ja vratimo u Bosnu. Iznajmili smo kuću na jednoj planini i smo nas tri provele tri mjeseca, sve dok se mlađa sestra nije porodila.
Kada je seka rodila, mama je bebu nakon nekih petnaest dana u Općinskom matičnom uredu prijavila na mene, što u suštini znači da sam ja majka djeteta, obzirom da sam ja u tom trenutku imala 21 godinu. Rekla je da sam se porodila kod kuće i da nismo uslove da dođemo ranije sa planine.
S obzirom da je riječ o Bosni, sve je prošlo u najboljem redu, tako da nakon povratka u Švicarsku kao samohrana majka, dobila sam svu moguću socijalnu pomoć. Sestrin sin mi je donio mnogo više nego što sam mogla i da zamislim.
Na početku kada su mama i tata odlučili da se dijete upiše na moje ime, moram priznati da mi se ta ideja nija baš mnogo svidjela, ali se ipak na kraju ispostavilo da mama i tata znaju najbolje i da njih uvijek treba slušati.
Sada imam 27 godina i vjerujte mi da sam na osnovu raznih socijalnih pomoći dobila više nego što bih u Bosni zaradila za jedan čitav mjesec radeći za neku mizernu platu u nekoj mizernoj firmi.
Izvor: magazindan.info
