Od kako zna za sebe, mrzi je. Od kako zna za sebe, stidi se nje. Majka mu je radila kao kuharica, u jednoj školi blizu njegove, kako bi prehranila svoje dijete. Kada je došao iz škole zamolio ju je da mu nikada ne dolazi u školu, jer bi ga njegovi drugovi počeli zadirkivati…
Majka je šutjela, bila je mirna i blago povrijeđena…
Narednog dana, krenuvši sa posla, majka je vidjela da je njen sin zaboravio pernicu i otisla je u školu. Kada su opazili ženu sa jednim okom, djeca se počeše smijati. Majka je tražila svoje dijete, koje se sakrilo. Dala je pernicu jednoj ljubaznoj ženi, koja joj je prišla i zaštitila od te djece…
Vratila se kući i čekala svoje dijete… Došao je kući i izderao se na nju, rekao joj riječi koje će njegova majka, a i on pamtiti do kraja života…
– Volio bih da umreš da te nema! – Majka je šutjela i plakala…
Nije ga bilo briga za njena osjećanja, samo je želio da ode od nje. Marljivo je učio i jednog dana tako i bi.
Otišao je iz sela u veći grad, tamo je napravio kuću, oženio se, dobio djecu i napokon bio zadovoljan svojim životom.
Sve dok mu jednog dana majka nije došla pred kuću. Njegova djeca počeše vrištati, a on joj reče da nije trebala dolaziti i da odmah ode.
Majka kao i svaki put je šutjela i otišla…
Godine su prolazile i jednog dana provjeravajući poštu, ugledao je pismo na kojem ga pozivaju na porodični skup. Rekao je svojoj ženi da ide na poslovno putovanje. Konačno je došao u svoj rodni kraj i iz čiste radoznalosti uđe u kuću.
Kada tamo na stolu pismo majke u kojem piše:
– Izvini što sam ti ikada nanijela zlo, izvini što sam te osramotila pred prijateljima, izvini što sam ti uplašila djecu… Ja sam bolesna, ležim u krevetu iz kojeg najvjerovatnije neću nikada ustati… Ali, ti to ne znaš i ne sjećaš se, kao mali doživio si nesreću… ostao si bez oka. Nisam mogla da gledam svoje dijete kako odrasta bez oka, da ga svi ismijavaju kao što su mene ismijavali… Darovala sam ti svoje oko, jer bi mi bilo drago da promatraš svijet mojim okom… Izvini još jednom, tvoja majka…
