Kolovoz 1978: Rođeni Novosađanin, kako sam kaže, već šest koljena, a rodio se u tom istom Novom Sadu prije ravno dvadeset pet godina. Srednjeg je obrazovanja (mislimo po školi, ali ne i muzičkom smislu), studira geografiju (koju, kako sam kaže nikada neće završiti, jer ne zna točno ni zbog čega je to upisao).
“U stvari znam, znam”, pobuni se Đorđe, “Bio je to jedini fakultet u Novom Sadu na kojem, u okviru prijemnog ispita, nije trebalo polagati matematiku, o kojoj, da budem iskren, nikad nisam imao pojma. Inače, nisam ja mnogo odmakao ni u geografiji, o kojoj također ne znam mnogo, a jedini geografski pojmovi za koje sam čuo i o kojima znam su ravnica i rijeka”.
Nego, da se vratimo na Đorđa. Visok je 176 centimetara (“I to bez ikakvih štikli, jer ih ne nosim”), težina mu, kaže, varira, ovisno od hrane koju mama spremi, i od toga u kojoj se kategoriji nalaze braća Kačar. Mlad, neoženjen, ali čvrsto emotivno vezan za svoju ljubav Zoricu, koja se, kako Đorđe kaže, “bavi jednim finim i ozbiljnim poslom i vrijedno studira medicinu; toliko o njoj, zbog obožavateljica, da se zna”.
Naivni glazbeni umjetnik
“Moram malo da vam nastavim o ovoj geografiji”, inzistira Đorđe, “Nisam bio jedno dvije godine na fakultetu, i sad, bogati, svi me poznaju i svojataju. Profesori s fakulteta govore: “O, pa to je onaj Balašević što studira kod mene”, a ja ih nikada nisam vidio. Oni opet iz gimnazije pričaju kako sam ja bio njihov ljubimac, a lomili su me kako su htjeli”.
Dobro, da ostavimo geografiju pa da se malo vratimo glazbi.
“Vidite ovu moju stara tamburu s kojom se ja ne razdvajam”, sve vrijeme našeg razgovora Đorđe Balašević je svirao, pa nismo znali je li nam potreban blok za pisanje, ili kajdanka za note.
“Prvi put sam je u ruke uzeo kad sam imao devetnaest godina. Eto, razbili smo tajnu, nisam bio nikakav vunderkind, i ništa me do tih devetnaest godina nije zanimalo duže od dva dana. Prije ove tambure pjevao sam s jednim mojim prijateljem, a on svirao tamburu. Oženi se čovjek jednoga dana, pomisli da to više ne dolikuje ozbiljnim ljudima, i ode, a ja ostadoh sam. I bi mi smiješno da onako sam bez ičega stojim pred mikrofonom i pred publikom i pjevam. Kupiše mi mama i tata tamburu, i ja bez ikakve muzičke škole, malo danas, malo sutra, “istamburah” sve ovo što sam danas. A ja sam, što bi rekli Vojvođani, “ako je pravo kasti”, jedan naivni muzički umjetnik. Nema tu ničeg čudnog, ni sa mnom, ni s tom tamburom, ni s tom naivnom muzikom. Odlučio ja, brate, ono mi krenulo pa guram. Evo, sad sam odlučio da kupim i klavir, nemam o njemu pojma, ali siguran sam – naučit ću”.
“Žetva” – “trojanski konj”
Dobro, i kako jedan takav čovjek ili pak, naivni glazbeni umjetnik, stiže do ovakvog uspjeha?
“Pa, ima i za to pravi put. Znao sam da ne mogu sam ništa, ni ja ni moja tambura. Još prije tri godine sudjelovao sam u formiranju jednog sastava koji smo tada nazvali ‘Žetva’. Ali, pošto me, kako narod kaže ‘mjesto ne drži’ više od mjesec dana, napustio sam ‘Žetvu’, zbog malog nogometa. Poslije sam, kao što vam rekoh, odlučio da malo duže ostanem u muzici, pa sam se ponovo uvukao u ‘Žetvu’. Nisam mogao, ljudi, sam prodrijeti na novosadski Radio. Trebalo mi je da snimim nekoliko kompozicija, da bi narod za mene čuo, a onda, poslije nekoliko mjeseci, adio ‘Žetvo’! Na sreću, ta čudna melodija ‘U razdjeljak te ljubim’, bila je dovoljna za moj planirani bijeg. Ostavio sam ‘Žetvu’, prema kojoj, da budem pošten, ništa nisam ni osjećao, a najmanje ljubav, ona je meni prije poslužila kao trojanski konj, da se uvučem tamo gdje nisam mogao stići sam. Tako sam krenuo sam u avanturu, ali sada se već moglo. Prvo što je trebalo uraditi, to je bilo naći nekoliko glazbenika i vokalnih solista, koji razumiju moju muziku i koji ja vole onako kao ja. Bilo je tu dosta lutanja, bilo je i neznalica i šarlatana, ali sada se iskristaliziralo. Sad smo pravi. Trebalo je i bilo problematično, dati ime toj novoj grupi. Inspiraciju smo imali. Trebalo je to da bude nešto što će udariti na ‘Žetvu’. Tako postadosmo ‘Rani mraz’, a zna se, što se događa sa žetvom kad naiđe rani mraz”.
I tako sad, neposredno poslije prelaska iz jednog sastava u drugi, ponovo veliki uspeh, “U ljevicu te ljubim”, pa “Prva ljubav”…
“Nema tu ničeg za priču. Bio je to samo nastavak onoga što sam počeo u ‘Žetvi’, jer sve ono što je ‘Žetva’ bila bio sam i ja; trebalo je to samo prenijeti i normalno nastaviti sa ‘Ranim mrazom’.
“A što je, po vama, razlog da je publika ovoliko zainteresirana za vašu glazbu. Slušali smo vas prije neku večer na Beogradskom ljetu, odakle ste na kraju morali pobjeći. Kakav je to fenomen, Đorđe Balašević – riječi njegovih pjesama, ili glazba?
“Mislim da ovo što ja komponiram i pišem i što ‘Rani mraz’ izvodi, i nije baš prava muzika. To je, po meni, prije primijenjena poezija, obogaćena malo vojvođanskim – lalinskim sočnim govorom i vicom, a boga mi i lalinskom mudrošću i dosjetljivošću. Sve je to donedavno bilo negdje po strani, ja sam eto probao da probijem taj led, izgleda u sretnom trenutku. Postade to i neka moda, što meni, pravo da kažem, i ne smeta, jer ispade da sam ja preteča nekakvog pravca koji će trajati dok traje”.
A kolika je trenutna popularnost Đorđa Balaševića, i njegove grupe “Rani mraz”, svjesni su i diskografi. Prisustvovali smo u petak u Studiju Produkcije gramofonskih ploča RTB snimanju njegove najnovije singl ploče, gdje on sam, sa svojom tamburom, bez orkestra i solista, izvodi jedan petnaestominutni muzički recital, koji će i pored svih prezauzetosti PGP-a, a zbog velike potražnje i popularnosti na tržištu biti u prodavaonicama ploča četiri dana poslije snimanja. Zaista mudro i brzo.
Bogićević u Kosmosu
Navest ćemo vam nekoliko pravih bisera iz ovog najnovijeg muzičkog recitala Đorđa Balaševića, koji vi već možete kupiti u prodavnicama pod nazivom “Ljubio sam snašu na salašu”:
“Pratio me babo u Iđoš na vašar. Pratio da kupim šest dobrih konja i kaz'o mi: ‘Ne marim kakvog konja ćeš kupiti, samo kobile nemoj’. Baba baš nije mnogo mario kobile, a i ja sam ga razumio tek kad sam odrastao.”
“Onda, taj Bermudski trougao, di na misteriozan način nestaju silni avioni i brodovi. Toliko brodova, da sam se ja malko zabrinuo i za ovaj naš Slavonski.”
“Od to doba u vasioni su se odigrale mnoge nevjerojatne pojave. Eto baš onomad, ta Kokotenova kometa, pa sve te zvijezde, s repom, pa Rusi u Kosmosu, Amerikanci u Kosmosu, Kinezi u Kosmosu, Bogićević… svi u Kosmosu.”
“Salaš, pitaš, koliki mi je. Ne bi ti umio kasti, onomad sam zvao geometra čak iz Segedina, pa se siromah na polak onesvijestio.”
“Kroz odškrinuta vrata od pušnice suhomesnati proizvodi, šunke, slanine – a znaš kakve. Red šunke, red slanine, pa opet red šunke, red slanine, pa tako jedno šest puta.”
Eto tako će, malo rječju, malo pjesmom, Đorđe Balašević sam sa svojom tamburom petnaest minuta zabavljati slušaoce na svojoj najnovijoj ploči.
“Samo da me hoće jednom i konačno shvatiti ozbiljno”, pravda se Đorđe, “Eto vidite, na primjer, moji roditelji, oni misle da je i s muzikom stvar kao i s teniskim reketom koji su mi kupili prije deset godina, pa ga ja, kad sam se zadovoljio, bacio. Moja mater i sad misli da joj se dijete malo igra dok snimi dvije-tri ploče pa će i to bataliti. A nije tako. Sad sam, konačno, uspio sastaviti prave ljude i glazbenike i “Rani mraz” sada ima sedam članova: Vericu Todorović, Biljanu Krstić, Aleksandra Dujina, Aleksandra Kravića, Vladislava Kneževića, Borisava Đorđevića i mene. Nadam se da smo dovoljno muzikalni, vješti i čuveni, da ćemo iskoristiti ovaj povoljni trenutak. Jedno kategorički tvrdim: na festivale više nećemo ići. Ako im trebamo, nek festivali dođu kod nas. Održavat ćemo kontakt s publikom, ali da bismo ostali na nivou, gostovat ćemo samo u gradovima ugleda i renomea Bačkog Gradišta i Los Angelesa”.
“Za kratko vrijeme postao si jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pjevača i kompozitora. Da li ti se i to popelo na – vrh glave?”
“Ja to u Novom Sadu, koji je relativno mala varoš i gdje me svi znaju, i ne osjećam. U ovim većim gradovima to se može i primijetiti ali mi ne smeta – naprotiv. Trče tu i tamo za mnom neke djevojčice, traže autograme i slike, da im napišem da ih volim, a ja na početku rekoh, volim Zoricu. Ma, volim i njih, ali ne baš toliko koliko Zoricu. Znate, kad sam bio mali, pa sam napisao jednu pjesmu, pod nazivom ‘Što će biti kad se ja budem ženio?’, odnesem je nastavnici da je objavi u školskom listu, a ona, jadnica, mislila da sam poludio pa pozvala moje roditelje da me odvedu kod doktora. Lijepo ja tamo pisao nešto u stilu: ‘Ako se ja jednog dana budem ženio, djevojke će skakati s desetog kata, rezati vene i napuštati škole. A ako se ja, jednoga dana, odnosno nikad, ne oženim, onda će sve to isto raditi moje zaručnice’. Bio sam, izgleda, mnogo skroman i kao mali.
