“Izgubila sam svog petogodišnjeg sina.
Moja dobra prijateljica stalno mi je govorila: “Moraš krenuti naprijed,” i na kraju sam se nekako uspjela nositi s tim svim.
Dva mjeseca kasnije, preselila je u drugi grad zbog novog posla, to je bilo vrlo iznenadno.
Jednog dana, odlučila sam je iznenaditi posjetom.
Kada me vidjela, poblijedila je. Ušla sam, i skoro sam pala u nesvijest kada sam u njenom stanu vidjela fotografije mog sina koje su prekrivale sve njezine zidove.
Neke od njih se nisam mogla ni sjetiti da sam joj ikada pokazala. Zatim, na moje šokiranje, pronašla sam dio njegove odjeće na njezinoj sofi, uz kutiju s njegovim cipelama i čarapama.
Cijela scena djelovala je zastrašujuće.
Kada sam je pitala kako je došla do njih, rekla mi je da joj ih je moj muž dao.
Istina je da smo moj muž i ja odlučili spakirati sinove stvari kao dio “kretanja naprijed”, ali nisam mogla ni zamisliti da ih je on dao njoj. Počela sam drhtati.
Znao sam da ga je voljela duboko — oduvijek je čeznula za vlastitim djetetom — ali ovo je izgledalo kao nezdrava opčinjenost.
Bez ijedne riječi, uzela sam kutiju i otišla. To je bio posljednji put da sam je ikada vidjela.”
(Izvor: Brightside / Novi.ba)
