Ponekad mi se tresu ruke, cimne mi se koljeno, ali sam to krila… Sada hoću da probudim svest kod ljudi da se i sa multiplom sklerozom može živjeti i misliti pozitivno – rekla je Doris Bizetić prije nekoliko godina.
Njoj je 2011. dijagnostikovana neizlječiva bolest. Od prvog trenutka oko nje su porodica i priajtelji koji joj osmijehom tjeraju tugu, a ona se ne predaje – trudi se da bude majka i pjevačica.
Godine 2010. Doris je rodila kćerku Anabelu. Šest mjeseci kasnije osjetila je da je strašno slaba.
– Od kako sam se porodila, osjećala sam da sam fizički mnogo slabija. Pripisivala sam to porođaju, dok se na ljeto 2011. godine jednog jutra nisam probudila skoro slijepa…
Otišla sam odmah kod ljekara… Konstatovano je da sam izgubila skoro 80 odsto vida na jednom oku. Tako je počelo – priča Doris.
S obzirom na to da mnoge bolesti imaju simptome slične multiple sklerozi, niko od doktora sa sigurnošću nije mogao da joj kaže šta se tačno dešava.
– Dvije godine sam išla na kontrole, preglede… Sumnjalo se na viruse, lajmsku bolest… Ni magnetne rezonance nisu davale dijagnozu. Bilo mi je strašno. Bolesna sam, ali ne znam od čega… Nisam znala šta da mislim. I kada su mi konačno 2013. godine iz kičme izvadili tečnost koja je sa sigurnošću pokazala da je riječ o multiple sklerozi, samo na sekund sam osjetila olakšanje. Dobro je, znam šta mi je – priča Doris.
Njena bitka je počela onog trenutka kada je saznala da je bolest neizlječiva.
Svojevremeno je pričala o snazi volje sa kojom sve prolazi.
– Najponosnija sam na to što još hodam. Ljudi sa ovom bolešću najčešće završe u invalidskim kolicima. Ja još hodam! Imam jake bolove u kičmi, jaka svjetlost mi smeta, ne podnosim buku, osjetljiva sam na dodire. Ali kćerki ništa ne uskraćujem. Trudim se da jednog dana kada se bude prisjećala djetinjstva ne mora da kaže kako je mama stalno bila loše. Želim da kaže kako je imala veselo djetinjstvo crtajući i igrajući se sa mamom – pričala je Doris.
Njena porodica je uvijek tu za nju, a njen otac, Boris Bizetić, ispričao je da se porodica uvijek šali, čak i u najtežim trenucima.
– Mi smo porodica koja ne može da propusti dan, a da se ne napravi neki štos. Mi jedno drugo zasmijavamo. Mi gledamo na okolinu drugačije od onih koji se skandalazuju od onog što pročitaju u novinama. Mi se smejemo stvarnosti. Smijeh je veoma lekovit. Ta mogućnost da se smijemo tužnim neprikladnim i ružnim stvarima životu daje posebnu notu. Život se mijenja iz dana u dan i sve je suroviji, pa je red da mu se nasmijemo. Ko se brine, taj neće biti zdrav. Treba odagnati brigu i sam sebi pomoći. Ne bi trebalo očekivati da te neko drugi zabavi. Ako te neko preko dana nije razvesilio, razvesili sam sebe ako si tome vičan – poručio je Bizetić svojevremeno u ispovesti za naš magazin.
Uprkos bolesti, Doris Bizetić objavila je dva kantautorska albuma i posvetila se porodici.
– Ona i dalje želi da radi koliko je moguće, a ujedno da bude supruga, majka i kćerka.
