Dečko i ja smo zajedno 6 godina. Nisam htjela da mu kažem da sam trudna ali morala sam 4 mjesec sredina.
Rizik ogroman ako a bortiram. I odlučim ja da mu kažem na našem mjestu.
Dođe on u dogovoreno vrijeme ja mu sve objasnim i kažem da će postati tata. On ništa, ukočio se čovjek ne progovara ni riječ gleda samo pravo.
Ćuti on, ćutim ja. Vidim kreću mu suze a po licu vidim da nije uopšte sretan, pitam ga šta mu je i objašnjavam da ću ukoliko neće sama odgajiti dijete.
A on kreće kroz suze i jecaje da viče kako neće biti dobar otac, kako ne može, kako se plaši da mu neće pružiti sve što mu je potrebno, kako detetu treba bolji otac.
Ja zbunjena čovjek plače jer se plaši kako neće biti dobar otac pitam ga zašto to govori i on mi sve ispriča šta je radio njegov otac njemu.
Meni krivo palo i znam da bolje ne mogu i neću od njega.
Evo porodiću se uskoro a on u mire od straha da će biti loš otac i da ga dijete neće voljeti. Ne znam kako da mu pomognem. A znam da će biti naljbolji tata na svijetu.
