Bio sam u gradu sa djevojkom i njenim roditeljima, nekakav posao no ona je htjela da idem s njom.
Naišli smo na prosjaka koji je očajnički molio za dinar. Moja djevojka je brže bolje zavirila u novčanik i vidjela da nema sitnog te je molila svoje roditelje da joj daju koji dinar da može dati čovjeku. Njena majka joj je rekla da taj čovek niti ne izgleda kao prosjak i da sumnja u njega pa nije htjela da joj da sitniš.
Gledao sam djevojku u oči i navirale su joj suze. Izvadio sam novčanik i dao joj sitnisa i kada je pružila prosjaku on joj je sa ogromnim osmijehom zahvalio uz riječi “bog te blagoslovio”.
Imala je veliki osmijeh na licu, voljela je pomagati ljudima. Ljudi moji jos dan danas pamtim te suze i to nežno lice , i tako sam ponosan na svoju djevojku za koju mogu reći da ima najveće srce na svijetu, tko god da je tražio pomoć neće da odbije već sa osmijehom prihvati. Obožavam je.
