Živim vani i mrzim to. Užasno sam vezana za cijelu svoju širu i dalju porodicu i prijateljice. Užasava me činjenica da ću ovdje vjerovatno provesti veći dio života.
Da neću biti dio skoro ničega što se dešava u mojoj obitelji. Propustiti ću i rođendane i krštenja i rođenja djece i dragocjeno vrijeme koje još imam s njima. Viđati ću ih 3-4 puta godišnje na par dana i to je to. Užasava me i da moje buduće dijete neće uz sebe imati ni baku ni tetku ni ujaka ni nikoga osim mame i tate. I za sve koji će pitati vratila bi se isti čas da nemam ovdje divnog supruga koji napreduje na poslu i u svakom segmentu života, a kući je mali grad gdje posla ili nema ili nije dovoljno da bi živjeli.
On definitivno u bližoj budućnosti nema želju da se vraća, a ja ga podržavam jer vidim koliko mu je ovdje dobro. Ali s druge strane mene ubi taj osjećaj nedostajanja. Ponekad ih sanjam pa se probudim i plačem. Mislila sam da će s vremenom biti lakše, ali godinama sam ovdje i postaje sve gore.
