Sinoć nisam mogla da spavam, sjedila sam na terasi, pila čaj, uživala. Oko 3 ujutru ispred zgrade došli su neki momci i djevojke, vidno pijani, glasni.
Nisu mi smetali, bila sam u svom svijetu, gledala u telefon, kulirala. Međutim bili su toliko glasni i prosti, da je bilo neizbježno da mi privuku pažnju, na prvom sam spratu, čujem sve. Jedan je konstantno govorio jednoj djevojci ružne riječi, vrijeđao je da se prepila i da izgleda jadno, a taj lik u jednoj ruci cigara i pivo, a u drugoj telefon sa nekom kriminal pjesmom, jedva stoji, pljune s vremena na vrijeme
Ta djevojka sedi jedva, ruke na glavi. Druga dva lika pjevaju tu pjesmu, urlaju, kako ispiju tako razbiju flašu. Druga djevojka se histerično smije , tetura se. Povratila je poslije pored klupice. Nisu se sklonili odatle do 6.
Takve riječi, takvo vrištanje, takav prostakluk, a mladi su, premladi. Evo jutros pijem kafu na terasi i vidim kako jedan deka polako skuplja to razbijeno staklo i čisti onu bljuvotinu. Mnogo mi je bilo žao.
