“Odrasla sam u velikoj porodici. Imam dva starija brata i dve sestre, ja sam rođena posljednja, i nisam bila planirana. Pre bi se moglo reći da sam pokvarila sve planove.
Roditelji od mene nisu krili da su željeli abortus, ali je bilo kasno.
Kad sam se ja rodila, braća su već bila odrasla i na studijama. Nikad nisam bila dio njihovog života. Danas su obojica oženjeni, imaju prelijepe supruge i svoju djecu, odlično zarađuju, svuda putuju… Ja ih i ne poznajem.
Za sestre sam uvijek bila dosadni prilepak. Majka ih je natjerala da živim sa njima, da bi me se ona oslobodila, a sestre su me zbog toga zamrzele. Svoju mržnju nisu ni krile. Kao i braća, i one imaju svoje kuće, muževe, djecu, doborstojeće su. Za mene ni sada nema mjesta u njihovom životu.
Kad komšije dođu u posjetu, uvijek su se s ponosom pokazivale slike moje braće i sestara. A ja sam uvijek bila glupa, promašaj, nisam valjala, nisam znala ništa. Konstatno su me upoređivali s njima, iako su svi bili stariji od mene minimum 15 godina.
Vremenom, zavolela sam šivenje i upisala tu srednju školu. Usjpešna sam u tom poslu i dan danas, radim u umetničkom ateljeu. Imam puno klijenata i lepo zarađujem. Ali, u porodici imam nadimak “nezavršeni modni dizajner”.
Poslije svega, trudim se da sa članovima svoje porodice komuniciram što manje. To sam odlučila još u srednjoj školi, kada sam se odselila u dom za učenike, a od prve plate iznajmila sam stan.
Izgradila sam svoj svijet – udala sam se i dobila sina, bili smo presrećni nas troje, do skoro to je bio najbolji period mog života. Ali jednog dana, muž i sin putovali su autobusom, koji je sletio s puta, i obojica su poginuli. Bila sam slomljena, nisam znala gde se nalazim ni kako ću dalje bez njih. Okrenula sam se porodici tražeći utjehu, ali nisam dobila ništa. Čak ni lijepu riječ.
Od tada je prošlo deset godina. Upoznala sam jednog gospodina i nadam se da postoji sreća i za mene. Porodicu više nikad nisam zvala, niti oni mene.
A onda, zazvonio je telefon. Otac je umro, a majka se šlogirala i paralizovana je. Moji braća i sestre zvali su me da se brinem o majci. Svi su pronašli neki razlog zašto ne mogu da brinu o njoj, samo ja mogu.
Neću. Ne želim. Ne mogu. Ponižavali su me ceo život. Sada su me se sjetili.
Ucjenjivali su me time da će majka meni prepisati stan. Ne shvataju da od njih ne želim ništa. Željela sam nekada davno ljubav i podršku. Ako toga nije bilo, ništa mi od njih drugo ne treba.
Sa ucjena su prešli na pijretnje, ali nisam popustila. Neka se snađu bez mene. Mene za njih više nema i nikada me neće biti.”
Šta biste vi uradili da ste na mjestu ove žene?
