Devedesetih godina prošlog vijeka jugoslovenska državna zajednica već je pucala po svim šavovima. Estrada se nacionalizmu još uvijek opirala. Najveće zvijezde su živjele i radile kao da se zveckanje oružjem iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i ne čuje.
Tih devedesetih godina hit zvijezde su bili Ceca, Brena, dvojica Halida, Vesna, Dragana, Šemsa, Sinan… Ceca je imala samo dva snimljena albuma. Nakon „Cvetka zanovetka“ sa „Ilidže 88“ gdje je proglašena za najuspješnijeg debitanta, sa Kemišom i Zoricom, će uraditi album „Volim te“, na kojem su se posebno izdvojile pjesme „Pustite me da ga vidim“ i „Kupuj majko cipelice na štiklice“. Najveće zasluge za tadašnje Cecine uspjehe imao je njen muzički producent Dobrivoje Doca Ivanković, a uz njega i sarajevski novinar i dopisnik „Sabora“ Ekrem Milić, s čijom porodicom su Veličkovići bili kućni prijatelji.
Kao maloljetnu djevojčicu Cecu su na svim koncertnim nastupima pratili njeni roditelji Slobodan i Mira. Ceca je devedesetih godina bila popularnija u BiH, nego u Srbiji. Čak je organizovala i prve solističke koncerte u manjim domovima kulture ili na otvorenim prostorima u Sarajevu, Visokom, Olovu, Vlasenici, Brezi, Kaknju, Zvorniku….
Zahvaljujući prijateljstvu sa novinarom Ekremom Milićem, koji je organizovao turneje i po inostranstvu, Ceca je počela dobijati angažmane u Sent Galenu u diskoteci „Tanoa“ koju je držao Eso Samardžić. Prvo gostovanje imala je u maju 1991. godine i sa njom je putovao otac Slobodan.
Napravila je sjajan posao, pa je Eso Samardžić angažovao i za septembar 91.. Ponovo je sa njom putovao Slobo. I tada će Ceca opravdati svoj honorar od 7.000 franaka.
Tada će se dogovoriti i za doček Nove 1991. godine u Sent Galenu i Bregencu. Za honorar u iznosu od 40.000 franaka Ceca je zabavljala goste u obje diskoteke, jer su bile udaljena jedna od druge nekih tridesetak minuta vožnje švicarsko – austrijskim auto putevima. Jedna je bila Esino vlasništvo, a druga njegovog brata Hare Samardžića, koji se bavio sportom. Osamdesetih godina je bio jedan od poznatijih fudbalera u Švicarskoj.
Ta najluđa noć 31.12. 1991/1.1. 1992. godine biće i prva u kojoj u Cecinoj pratnji nije bio njen otac Slobodan. Ostao je u Žitorađi. Nasjeo je na priču koju su mu prodali Eso Samardžić i Ekrem Milić. Ubijedili su ga da nema potrebe da putuje sa Cecom i da plaća avionske troškove. Bolje mu je da štedi novac i što prije otplate stan kojeg su kupili u Beogradu od Branimira Đokića i Daliborke Stojšić.
Drugu polovinu decembra 91. godine Ceca je provodila u Sarajevu. Boravila je kod Ekrema Milića, s čijom porodicom se sjajno slagala. Odatle će i otputovati za Sent Galen.
Trećeg januara 1992. godine zazvonit će telefon u stanu novinara Milića. S druge strane telefonske žice bio je Cecin otac – Slobodan:
„Nije meni što se Ceca udala za Muslimana, nego što je otišla za oženjenog čoveka – vidno uzbuđen govorio je pjevačicin otac.
„Tek tada ću shvatiti da su sjajnu igru igrali i mene prevarili i Ceca, i Haro, i moja supruga…. zadnji sam, kao i Slobo saznao, za tu ljubav. Haro i Ceca su bili u ozbiljnoj vezi nekih pola godine, a da su to krili od svih nas – ispričao je za „aura.ba“ Ekrem Milić. On misli da su Ceca i Haro imali prvu bračnu noć 29. decembra 1991. godine u hotelu „Holidej in“. Evo, kako to obrazlaže:
„Ceca je desetak dana spavala kod nas u stanu. Tog 29. decembra je nastupala u restoranu „Stadion“ na Koševu. Istina je da sam bio pofino popio, ali sam bio siguran da sam vidio Haru u kafani. Moja supruga i Ceca su me ismijale, tvrdeći da sam pijan i da mi se Haro pričinjava. Ja im povjerovao. Tek kasnije sam sklopio mozaik. Ceca je te večeri, umjesto kod nas, u stan, otišla da spava u „Holidej in“. Kao da nas ne uznemirava ujutro rano, jer je imala avionski let za Cirih oko devet sati ujutro. A, ona je zapravo otišla sa Harom u hotel. To su mi kasnije i priznale i ona i moja supruga – sjeća se tih Cecinih mangupluka novinar Milić.
Haro je zbog Cece ostavio suprugu Anku koja je, kakve li slučajnosti, Nišlijka kao i „cvetak zanovetak“. Živjeli su, kažu, u idealnoj zajednici sve do ljeta 1993. godine, kada se pojavio Željko Ražnatović Arkan u njihovim životima.
Kako i odakle on u cijeloj ovoj priči, teško da će se ikada saznati.
Haro i Ceca su te 93. godine se zaputili do Cecinih roditelja u Žitorađu. On je imao švicarske papire i nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Sjajno su ga, pričao je, kasnije dočekali Cecini roditelji.
Haru i Cecu će rastaviti nepoznati ljudi, maskirani u vojničke uniforme. Njih dvoje su odsjeli u hotelu „Slavija“. Ujutro se trebali letjeti za „Cirih“.
“Samo sam čuo lupanje u vrata hotelske sobe. Mislio sam da je posluga. Ustanem, otvorim vrata i ugledam maskirane ljude. Počeli su me udarati… Ničega se više ne sjećam – ispričao nam je Haro Samardžić, koji danas živi u vanbračnoj zajednici sa jednom zagrebačkom doktoricom.
O torturama kroz koje je prolazio skoro tri mjeseca mogao bi se roman napisati. Haro ih se nerado sjeća. Kaže, da je bio u logoru „Batković“ pored Bijeljine, da su ga svakodnevno tukli i držali gladnog i žednog. Bio je spao na 46 kilograma; kost i koža…
“Jednog jutra se u logoru pojavila Ceca. Bila su dva džipa. Kratko ošišana, sa mnom ni riječi nije progovorila. Strpali su me u jedan džip sa gorilama, a ona je bila u prvom. Tada su mi prolazile najcrnje misli kroz glavu. Zaustavili smo se na jugoslovensko – mađarskoj granici. Ceca je tada izašla, dala mi 1.000 maraka, pasoš i ostala dokumenta, pružila ruku i kazala: „Haro, ovo je za tvoj život. Ja ostajem ovde. Ti idi svojim putem….Ovako je najbolje. Ne želim da te nosim na duši“.
Nastavak priče o Cecinom životu i karijeri je dobro poznat.
(Aura.ba)
