“Brat gotovo svaki vikend ostavlja klince na čuvanje, jer njegova žena i on izlaze. Mnogo volim tu djecu, također i moj suprug, ali me nervira što moj brat nema obzira.
Samo pozove kaže da će ostaviti djecu preko vikenda i nema ga do ponedjeljka. Suprug i ja obožavamo da provodimo vrijeme sa njima i oni su se navikli na nas, vodimo ih u bioskop, gledamo crtaće s njima, idemo u park.
Mi još uvijek nemamo djece, puno radimo tokom radne sedmice i onda taman dođe vikend da se opustimo, a oni samo ostave djecu i odu. Suprug kaže igramo se mame i tate, vježbamo, nisu djeca kriva i njima treba pažnja i ljubav, a znam da bi volio da izdvojimo vrijeme samo za sebe tokom vikenda, da izađemo bar na kafu.
Ne želim da uvrijedim brata, ali moraću da mu stavim do znanja da i mi imamo svoj život i obaveze, da koliko god voljeli tu djecu ne možemo da im zamijenimo roditelje, da ćemo biti roditelji kad budemo imali svoju djecu i da mi nismo krivi što su oni premladi stupili u brak, pa su sad neiživljeni.”
